Cedar libanonski

Ezekiel je prorok koji djeluje za vrijeme babilonskog ropstva. Bog ga je poslao buditi nadu Izraelu, koji je ostao bez države, kralja, Hrama i slobode. Često je bio vrlo slikovit u svojim govorima, pa nam tako i ovdje pred očima oslikava predivan prizor govoreći kako će Bog od ovo malo preostalog naroda, od „grančice“, stvoriti veliko i moćno kraljevstvo nalik moćnome cedru (usp. Ez 17,22s). Riječ je o vrlo impresivnom zimzelenom drvetu koje doseže do 40 m visine, a deblo mu ima promjer i do 2,5 m. Zbog svoje masivnosti i impozantnosti cedar je od davnina simbol veličine, snage i raskoši, a u Bibliji se ova simbolika također često koristi (Jr 22,15; Ps 29,1). Zbog svih tih odlika cedar nije bio samo simbol snažnoga kraljevstva, već carstva. Carstvo je moćna država koja proteže svoju vlast nad drugim kraljevstvima; u moći mu nema premca, ono nedodirljivo stoji i vlada (usp. Ez 31,3–9). Bog u ovom odlomku najavljuje da će od malene Izraelove „grančice“ načiniti moćno carstvo koje će vladati cijelim svijetom: „prebivat će pod njim sve ptice“ (Ez 17,23). Ta je slika budila nadu u Izraelu, koji je živio iščekujući dan njezina ostvarenja. U punini vremena pojavljuje se Isus i počinje javno navješćivati da je Božje mesijansko kraljevstvo stiglo, no on ga ne uspoređuje s moćnim cedrom, nego sa – senfom.

Gorušica

Ili barem nama to danas tako zvuči, jer prva je asocijacija na gorušicu popularni začin koji se od nje pravi. Svejedno, usporedba je jednako grozna. Gorušica je neugledna grmolika biljka koja liči na korov i u sebi nema ni trunke kraljevske elegancije koja odlikuje libanonski cedar. Stoga je ova usporedba bila ogroman šok i sablazan za Isusove slušatelje: ta tko bi htio biti dio takvoga kraljevstva? Istina, gorušičino je stablo, odnosno grm, „veće od svega povrća“ (Mk 4,32), ali povrće je, koliko god bilo veliko, i dalje maleno i jadno, te oduvijek simbolizira siromaštvo. Da vam netko kaže da imate snagu brokule, oštrinu mrkve i lukavost krumpira, ne biste baš bili impresionirani. Ako želimo razumjeti Isusa, poantu moramo tražiti malo dublje ispod površine.

Ne izvanjska raskoš

Poanta je ove usporedbe u tome da kraljevstvo koje će Isus uspostaviti neće biti izvanjski raskošno ni oku primamljivo, kao što su to zemaljska kraljevstva za kojima teže sinovi ovoga svijeta. Ono će imati neka druga svojstva. Ptice se doduše ne gnijezde u grmu gorušice, ali u sjenu Isusova kraljevstva doći će se skloniti mnogi umorni od lažnih raskoši, bogatstava i obećanja. Povijest svjedoči o mnogim moćnicima koji su vjeru nazivali utjehom za slabiće, prijevarom, opijumom za masu koja ne zna za bolje. No oni koji su tu vjeru primili i zaživjeli, svjedoče da se jedino u njoj nalazi prava snaga, moć i raskoš – ali ne u njezinim materijalnim vrijednostima, nego u duhu.

Rast Isusova kraljevstva

U prvoj prispodobi Isus govori o tome kako njegovo kraljevstvo raste: ne putem revolucije ili nasilja, senzacionalno i preko noći, već polako, izvan blještavila ovoga svijeta, i to ne po ljudskom djelovanju, već Božjem. Bilo je onih (a i danas ih ne nedostaje) koji su, čitajući Evanđelje, preskakali ove prispodobe te htjeli nasiljem uspostaviti raj na zemlji, a sve u Božje ime. Tako se i danas čuju glasovi koji govore da Crkva mora predvoditi revolucionarne borbe protiv siromaštva, svrgavati tirane s vlasti, promicati uspostavu zakona koji će iskorjenjivati svaku nepravdu… Ali kraljevstvo Božje raste u tišini, strpljivo puštajući svoje korijene. O ovome je često govorio i papa emeritus Benedikt XVI.: još kao teolog ukazivao je na to da se reforma Crkve i reforma društva neće postići promjenom struktura i donošenjem uredbi, nego obraćenjem srca pojedinaca. Iako je poticao katolički aktivizam, upozoravao je da prije akcije mora doći kontemplacija, spuštanje na koljena i molitva Bogu da obrati naše srce, jer tek kada sebe promijenimo, možemo krenuti mijenjati svijet. Susret sa živim Bogom, redovita molitva, sakramentalni život i ustrajanje u krepostima glavni su put prema iskorjenjivanju boli i nepravda kojima smo okruženi.

Zaključak

Gorušica ima jedno vrlo zanimljivo svojstvo: kada se posadi u vrtu, ona svoje sjeme razbaca posvuda i nemoguće ju je iskorijeniti. Koliko god čupali i okopavali, ona će poput korova uvijek iznova nicati. To je slika Crkve na koljenima, koju nijedan krošnjati cedar nije uspio iskorijeniti. Takva Crkva zna da su punjenje novinskih stupaca, izdavanje knjiga, otvaranje škola i bolnica, vidljivost u virtualnom svijetu, PR i marketing tek sporedne stvari. Jer nismo mi ti koji činimo da Božje kraljevstvo raste, već to čini Bog po našem življenju vjere: „zemlja sama od sebe donosi plod“ (Mk 4,28). To ne znači da sve navedene djelatnosti treba odbaciti. Naprotiv! Ali sve to mora biti tek posljedica našeg bogatog duhovnog iskustva. Naš dan mora započeti s molitvom, naše djelovanje mora proistjecati iz mistike. Samo tako sjeme Kraljevstva može klijati i rasti, samo takva Crkva može opstati.

Propovijed napisao privremeni upravitelj župe sv. Jelene Križarice iz Zaboka Tomislav Šagud.