Vrlo smo blizu Velikome tjednu i proslavi svetkovine na kojoj počiva naša vjera. Liturgijska godina ide svome vrhuncu, što se vidi i u čitanjima. Osjeća se iščekivanje, napetost, atmosfera je naelektrizirana, a Isusovi govori postaju sve apstraktniji.

Došao je čas

U prvom čitanju slušamo kako prorok Jeremija najavljuje da „dolaze dani“ (Jr 31,31) kada će Bog sklopiti novi savez s Izraelcima. Drugi proroci malo proširuju tu priču opisujući što će se sve tada dogoditi: Bog će poslati Pomazanika koji će uspostaviti Davidovo kraljevstvo i osloboditi narod iz ropstva (usp. Iz 52,7; Sef 3,15). Ova atmosfera iščekivanja bila je snažno prisutna među Židovima Isusova doba. Vjerovali su da bi se riječi „dolaze dani” mogle već sutra ostvariti, stoga su oči držali širom otvorene ne bi li uočili znakove koji ukazuju na ispunjenje vremena i dolazak Božjega kraljevstva. Mnogi su u Isusu prepoznali odlike Mesije pa su ga stalno nukali da konačno razriješi dilemu je li on Krist ili nije (usp. Iv 10,24). U više navrata Isus odgovara kako još nije došao njegov čas (usp. Iv 2,4; 7,30; 8,20).

No, s Isusovim riječima iz današnjeg evanđeoskog ulomka stvari se mijenjaju: sada sâm Isus govori da je taj čas došao (Iv 12,23; usp. Iv 13,1; 17,1). Koji je bio povod tome? Saznajemo da su Isusa tražili neki Grci koji su došli u Jeruzalem hodočastiti za blagdane. Znamo da su Grci bili pogani, a ne dio izabranog naroda, ali ovi su došli s drugog kraja svijeta u Jeruzalem kako bi iskazali štovanje jedinome pravom Bogu. To je bio još jedan znak koji potvrđuje dolazak Mesije: o njegovu dolasku pristizat će narodi iz cijeloga svijeta kako bi se poklonili Izraelovu Bogu (usp. Iz 19,24s). Taj se znak upravo ispunio, što znači da Isus ulazi u završnu fazu svoga djelovanja.

Oni koji su ga okruživali, koji su svjedočili ovom prizoru, vrlo su dobro shvatili što se događa. Možda su tada mnogi među njima pomislili da će već iste noći početi ustanak i da će mnoge rimske glave uskoro pasti, a narod krenuti putem slobode. No Isus zatim iznenađuje i zbunjuje svoje slušatelje mističnom pričom o umiranju pšeničnog zrna i potrebi gubljenja vlastitog života, kojom poručuje ovo: da bi se postigla sloboda, ne trebaju umrijeti Rimljani, nego on i oni koji ga slušaju.

Umrijeti da bi se živjelo

Iako Isusov govor djeluje apstraktno, zapravo je vrlo konkretan: najavljuje da će i on poput zrna biti zakopan u zemlju te da će poslije uskrsnuti i donijeti „obilat rod” (Iv 12,24) – spasenje čovječanstva. Na kraju dodaje i jedan uvjet koji nije toliko ugodno čuti: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.“ (r. 26). Ići s Isusom u smrt! Mnogi su sveci to doslovno učinili: poput Isusa, bili su ubijeni jer su slijedili volju nebeskog Oca. No, što je s ostalima, uključujući veliku većinu kršćana, a i nas danas, koji ne živimo u vremenima teških progona? Krije li se tu dodatna poruka?

Umirati se može na više načina, ne samo biološki. Isus ovdje pod umiranjem misli na odricanje od svega onoga što smatramo životom. On je prvi put umro u trenutku kada se utjelovio: tada se ispraznio od božanskog života i postao čovjekom, savršeno poslušan volji nebeskog Oca (usp. Fil 2,6–8). Na to prvo Isusovo umiranje pozvani smo svi, bez iznimke. Pozvani smo isprazniti se od svega što imamo, biti spremni sve žrtvovati poradi Krista. Taj nam je uvjet postavljen ako želimo biti njegovi učenici: umrijeti najprije sebi, svojim željama, idolima, sebičnosti i lažnim sigurnostima. Ne govorimo o sebičnosti u smislu „uzet ću najveći komad mesa na stolu“, nego o unutarnjoj duhovnoj navezanosti, o tome da se čvrsto, kao plijena držimo (Fil 2,6) nečega što smo si postavili za životno uporište, a što nije izvor života, što nije Bog. Odricanje od takvih stvari zadire u samu srž našega bića i zato su to možda i najteže životne odluke. Stoga je potpuno ispravno usporediti ih sa smrću, jer nakon što ih donesemo i provedemo, više nismo isti ljudi: stari čovjek umire i rađa se novi.

Mnogo je biblijskih likova koji su uspjeli u takvom umiranju sebi i koje možemo uzeti za uzore, ali postoje i mnogi koji nisu uspjeli. Oni neka nam budu upozorenje: bogati mladić nije htio umrijeti materijalnoj sigurnosti (usp. Mk 10,21s), Juda Iškariotski nije se htio odreći svoje pogrešne slike o Bogu i prihvatiti vjeru u Isusa, a Poncije Pilat nije htio riskirati svoj položaj i karijeru radi istine iako je imao priliku gledati samu Istinu u oči. S druge strane, Abrahamova jedina životna radost bio je sin jedinac kojega mu je Bog podario, no on je bio spreman umrijeti očinskoj ljubavi da se izvrši Božja volja. Josip Egipatski umro je osveti kada je oprostio svojoj braći, Judita i Estera umrle su svojoj sigurnosti i zaštićenosti kako bi izvršile Božju volju. A čemu je tek sve Majka Božja morala umrijeti prihvaćajući nerazumijevanje, osudu, progon, siromaštvo i svoju bespomoćnost dok je gledala kako joj sin poput zločinca umire na križu!

Zaključak

Kada bismo krenuli redom analizirati sve biblijske likove, vjerujem da bismo znali prepoznati je li neka osoba umrla ili nije umrla sebi. Isto bismo tako trebali analizirati i sebe, što bi nam moglo poslužiti kao dobar ispit savjesti. Postoji jednostavan test koji nam može pomoći prosuditi jesmo li umrli sebi. Postavimo si pitanje: „Čega me u životu strah?” Strah uvijek znači da se bojimo nekoga gubitka, no ovdje ne govorimo o fobijama, nego o onom dubinskom strahu da ćemo nešto izgubiti: obitelj, novac, zdravlje, djecu, pamet, ugled, planove, želje, sliku o Bogu koju smo cijeli život gradili…

Je li me strah da nisam u pravu i da sam cijeli život išao u krivom smjeru? Jesam li spreman odreći se apsolutno svega što imam, volim i želim, isprazniti se poput Isusa te, tako siromašan, od njega primiti sve što mi treba? „Duša mi je sada potresena“ (Iv 12,27), kaže Isus dok se sâm suočava s tim zadatkom. Nitko ne tvrdi da je ovo lako učiniti, ali velik dio naših strahova postoji upravo zato što u tome vidimo samo gubitak, a ne i ono što ćemo dobiti. Kao da Isusove rečenice ne čitamo do kraja: mi umiremo zato da bismo donijeli „obilat rod“ (r. 24), da nas Otac nebeski „počasti” (r. 26).

Iako u korizmi volimo govoriti o odricanju, patnji i žrtvi, ipak nam pogled uvijek treba biti usmjeren dalje od umiranja, prema nagradi koja nas čeka, prema cilju kojem težimo, prema svrsi svega što radimo – prema Isusu. Umiremo… jer što više ispraznimo svoje srce, u njemu će biti više mjesta za Isusa, a to je vrijedno svakog našeg truda, odricanja i boli.