Budi dio naše mreže

"Bog je utjelovljenjem pokazao da ne postoji sramotan ili nedostojan rad, a svojim skrovitim životom Isus pokazuje da i rad može biti put posvećenja", poručuje župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu – Prečko vlč. Tomislav Šagud.

/ im

Uvod

Nakon što je neko vrijeme djelovao u Galileji, Isus svraća do svoga zavičaja. No, umjesto da budu ponosni na svojega zemljaka, Nazarećani se sablažnjavaju i odbijaju njegovu riječ. Čemu takva reakcija?

Izazivanje skandala

„I sablažnjavahu se zbog njega.“ (Mk 6,3). Riječ koja je ovdje upotrijebljena na grčkom glasi skandalizo, a označava kamen koji viri iz zemlje, o koji se čovjek može spotaknuti i pasti. Dužnost je prolaznika bila da takav kamen, kada ga uoči, iskopa i baci u stranu te tako spriječi da se netko drugi o njega spotakne. Isus je dakle taj skandal, odnosno „kamen spoticanja“ (Iz 8,14): ljudi se o njega spotiču, posrću i padaju. Jasno nam je zašto se Isus zamjerio raznim moćnicima ovoga svijeta čiju je poziciju uzdrmao, ali što je to njegove rođake i prijatelje toliko zasmetalo da su ga čak htjeli ubiti, kako nam svjedoči isti izvještaj iz Lukina evanđelja (Lk 4,28s)?

Razlog za spor bio je njegov zemaljski identitet. Isus je prvih trideset godina zaista živio kao jedan od njih, izvana ni po čemu poseban. Nije bio ni svećenik, ni učenjak, ni rođen u nekoj povlaštenoj obitelji. Njegov je rođak Ivan Krstitelj pak bio nasljednik duge loze svećenika, njegovo su rođenje pratili javno poznati čudesni znakovi, a odmalena je odlazio u pustinju, gdje bi provodio dane u postu i molitvi. Od Ivana Krstitelja očekivala su se velika djela na vjerskom području, no Isus je bio tek običan radnik iz obične obitelji.

„Nije li ovo drvodjelja…?“ (Mk 6,3) pitali su se njegovi sumještani. Ako zavirimo u izvorni tekst, vidjet ćemo da je naša riječ drvodjelja prijevod grčke riječi tekton, što doslovno znači ‘graditelj’. Mi zamišljamo Isusa kao spretnog obrtnika koji u radionici izrađuje predivne drvene predmete. Takva nam romantična slika odgovara jer drvo povezujemo s nečim toplim i plemenitim, no sudeći po odabiru riječi za njegovo zanimanje, vjerojatnije je da je Isus bio građevinar koji je dane provodio prljav i znojan, postavljajući grede i stolariju na raznim gradilištima. A građevinari su oduvijek bili na glasu kao ljudi sirovijeg karaktera.

Vrijednost rada

Ovu nam je sliku malo teže prihvatiti zato što na božanske stvari pokušavamo gledati zemaljskim očima i ljudskom logikom. U jednoj župi gdje sam prije bio na službi, zbog povećanih je potreba imenovano nekoliko izvanrednih djelitelja pričesti. Jednom se prilikom neki župljanin došao žaliti na jednog od njih: kako taj može dijeliti pričest, a neki mu je dan u kući postavljao telefon?! Dotični je djelitelj, naime, radio u telekomunikacijskoj kompaniji. Očito je tom župljaninu bilo nespojivo da netko preko tjedna radi tako „običan” posao, a onda u nedjelju iza oltara „glumi svetost”. Ovakva su razmišljanja posljedica mentaliteta u kojem u prvi plan guramo ono vidljivo, a Božje djelovanje želimo staviti u okvire očitovanja svjetovne moći.

Bog je utjelovljenjem pokazao da ne postoji sramotan ili nedostojan rad, a svojim skrovitim životom Isus pokazuje da i rad može biti put posvećenja.

U antičkom je Rimu rad bio dužnost robova, a pošten čovjek nije radio. Taj se mentalitet dugo održao i u kršćanstvu, pa se na rad gledalo kao na nužno zlo, posljedicu grijeha. No benediktinci svojim geslom „Moli i radi” ove dvije djelatnosti stavljaju na istu razinu. Bog je utjelovljenjem pokazao da ne postoji sramotan ili nedostojan rad, a svojim skrovitim životom Isus pokazuje da i rad može biti put posvećenja.

Svećenik u misi, nakon prinosa darova, govori: „Molite, braćo i sestre, da moja i vaša žrtva…” Svećenikova su žrtva kruh i vino, ali na što se odnose riječi „vaša žrtva”? Svi vjernici prinose sebe na oltar, cijeli svoj život, sve ono što rade daruju Bogu kao žrtvu. Ovdje se riječju „žrtva” ne označava i ne naglašava nekakva muka ili bol, nego predanje Bogu.

Predano radeći, nasljedujemo Krista i postajemo slični njemu, posvećujemo se.

Kada radimo svakodnevne poslove i dužnosti, predajmo te djelatnosti Bogu! Izvršavajmo ih, ali ne radi nagrade ili iz koristi, nego iz ljubavi prema Isusu, pa će tada taj rad postati sredstvo našega posvećenja. Predano radeći, nasljedujemo Krista i postajemo slični njemu, posvećujemo se. Ne postoje sramotni poslovi ili nebitan način života, postoje samo stvari koje činimo iz ljubavi prema Bogu ili pak one koje činimo za sebe. Ipak, nemojmo zaboraviti da je rad tek dio našega puta prema nebu, puta čiji su neizostavni dijelovi sakramenti, molitva i ostala duhovna dobra.

Slabosti Božjih ljudi

Pavao u današnjem odlomku iz Druge poslanice Korinćanima čini nešto neobično: hvali se svojim manama. „Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.“ (2 Kor 12,9). Što želi reći? Kada bi on izvanjski savršeno ispunjavao ljudska očekivanja, postojala bi opasnost da ljudi ostanu na tome i počnu slijediti njega, a ne Isusa kojega propovijeda, te da budu privučeni tjelesnim stvarima, a ne snagom Riječi koja mu je dana. Tako bi onda, kad god bi mu se dogodio pad, s njime pala i Božja riječ. Mnogi se sablazne o svećenika ili istaknutog laika kad otkriju neke njegove slabosti. Ne moraju to čak biti neki veliki grijesi, nego samo obične karakterne mane koje obilježavaju svakog čovjeka.

Mnogi se sablazne o svećenika ili istaknutog laika kad otkriju neke njegove slabosti.

Pavao je vrlo svjestan ove opasnosti i zato stalno ističe da ne propovijeda „mudrošću besjede“ (1 Kor 1,17), nego snagom križa Kristova. To je razlog zašto Bog odabire „lûde svijeta“ (1 Kor 1,27): da ljudi ne bi pošli za čovjekom i njegovom mudrošću, nego za Isusom. Ovu misao Pavao predivno sažimlje govoreći da „blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4,7).

Zaključak

Kada bi za propovijedanje evanđelja bila prikladna samo ona osoba koja živi dostojno te riječi, tada nitko ne bi smio naviještati evanđelje. Mi smo ljudi glinene posude koje u sebi nose neizrecivo blago. Stoga, kada primamo pričest, ne gledajmo tko nam je daje i što taj čovjek radi u životu, nego gledajmo u Isusa.

Mi smo ljudi glinene posude koje u sebi nose neizrecivo blago.

U Crkvi imamo brojne laike i svećenike koji, potaknuti Duhom Svetim, rade silna djela za širenje Božjega kraljevstva. Lako je pasti u napast da te ljude počnemo procjenjivati prema njihovim ljudskim kvalitetama, gledajući odakle je tko, gdje radi, koju je školu završio, koliko ima djece, zašto ima višak kilograma, lošu frizuru itd. Isus je bio neobrazovan „bauštelac“ iz zabiti za koju nitko nikada nije čuo, ali je u njemu djelovala Božja sila. Ako ostajemo zatvoreni i slijedimo logiku po kojoj funkcionira ovaj svijet, propustit ćemo primiti spasonosnu Božju riječ, koja nam uvijek dolazi na neočekivane načine.

Izvor: sagud.xyz

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja