Tri kralja?

Pažljivo slušajući evanđeoski ulomak, možemo primijetiti da se nigdje ne spominju tri kralja, nego mudraci koji su se poklonili Isusu i donijeli mu svoje darove. Ne znamo koliko ih je bilo; možda tri, možda deset, a u nekim istočnim Crkvama govori se čak o dvanaest mudraca. Na Zapadu se ustalilo govoriti o tri posjetitelja zbog tri dara koja su donijeli. Ovi su mudraci, kako ih se naziva, bili nešto poput današnjih znanstvenika: učenjaci koji su živjeli na kraljevu dvoru, proučavali filozofiju i astronomiju te savjetovali vladare o raznim pitanjima.

U prvom čitanju slušali smo jedno od brojnih proroštava o tome kako će u budućnosti kraljevi dolaziti i klanjati se u Jeruzalemu, ali današnje se Izaijino proroštvo ističe među drugima zato što točno navodi koje darove kraljevi nose sa sobom: zlato i tamjan (Iz 60,3.6). Današnji psalam također govori o kraljevima koji dolaze izdaleka, donose darove i klanjaju se izraelskom kralju. Vjerojatno su zbog toga prvi kršćani i crkveni oci mudrace s Istoka poistovjetili s kraljevima – Pisma su nešto takvo zaista pretkazivala.

Zvijezda vodilja

No vratimo se samim mudracima, odnosno znanstvenicima koje je zvijezda potaknula da dođu u Jeruzalem tražiti novorođenoga kralja. Zašto zvijezda? Ljudi su u drevnim vremenima gledali u nebo puno više nego mi danas. Ono je bilo izuzetno važno jer se na temelju položaja zvijezda određivao datum u godini, pa tako i vrijeme kada treba sijati, a kada žeti. Putnici su prema zvijezdama određivali svoj položaj i smjer kretanja, a neki su išli čak dotle da su smatrali kako su i sudbine svih ljudi zapisane u njima. Nebo i zvijezde bili su najveće polje istraživanja tadašnje znanosti. Proučavajući nebo, zvijezde i prirodu oko sebe, mudraci s Istoka došli su do zaključka da se u Jeruzalemu upravo rodio židovski kralj: „Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova…” (Mt 2,2). No, njihova znanost nije bila savršena, pa ih je dovela tek u Jeruzalem – do Heroda, a ne do Krista. Naposljetku su ipak stigli do pravog cilja zahvaljujući svećenicima i pismoznancima koji su im prenijeli riječi Svetog pisma, točnije proroka Miheja, da se Krist ima roditi u Betlehemu.

Vjera i znanost

Znanost je mudrace dovela poprilično blizu Boga, ali i dalje predaleko da bi ga mogli osobno susresti, pokloniti mu se i predati mu svoje darove. Za konačni susret s Isusom, licem u lice, bila je potrebna Božja riječ. Srećom, mudraci nisu bili opijeni vlastitim ugledom, nego su bili spremni poniziti se i prihvatiti savjete koje su im nudili svećenici njima nepoznatog boga jedne nevažne okupirane državice.

Kao svećenik, u susretu s ljudima često znam čuti ovu izjavu, poput nekog opravdanja: „Znate, mi nismo veliki vjernici, ali nismo ni veliki grešnici.” Uzeo sam si malo vremena kako bih razmislio i pokušao naći što sve ne valja s tom rečenicom. Mislim da većina ljudi živi pod ovim ili nekim sličnim geslom. U vrlo dobroj namjeri pokušavaju na temelju svojih razmišljanja izgraditi pogled na svijet i urediti si život na način koji oni smatraju dobrim i ispravnim. Problem je što to rade isključivo na temelju vlastite pameti i vlastitog mišljenja. Tako ih, da je riječ i o najpametnijim ljudima na svijetu, njihove sposobnosti i razum mogu dovesti samo do Jeruzalema.

Razum može primiti jedino ono vidljivo, što u Evanđelju predstavlja zvijezda, no Isus se ne nalazi u Jeruzalemu. Zato je bilo potrebno uzeti Božju riječ i u njoj naći daljnje upute. Upravo tu mnogi griješe: kada dođu u Jeruzalem, ponosno zaključe da su došli do cilja. Ovdje se nalazi novorođeni kralj, ovdje je moj bog, ovdje je apsolutna istina! Posljedica je to da u današnje vrijeme imamo velik broj vrhunskih znanstvenika koji su katastrofalni teolozi ili pak sposobne stručnjake kojima je privatni život u rasulu. Slijedili su zvijezdu i zaglavili u Jeruzalemu – zato što nisu imali dovoljno poniznosti, razbora i mudrosti da druge pitaju za upute kamo treba ići dalje.

Za takve ljude možemo čuti: „On ne ide u crkvu, ali je dobar čovjek.” No što uopće znači ta fraza „dobar čovjek”?! Dobar je čovjek onaj koji je u svome životu utjelovio evanđeoske vrijednosti: onaj koji se beskompromisno opredjeljuje za ono što je dobro, istinito i lijepo. To se bez Krista ne može, jer on je svjetlo koje nam pokazuje istinu (usp. Iv 1,9), on je snaga koja nam daje da činimo pravdu i da pobjeđujemo vlastite slabosti.

Zaključak

Primijetimo također da su u Jeruzalemu živjeli mnogi pismoznanci i svećenici koji su jako dobro poznavali Pisma, ali nisu znali da se Isus rodio jer nisu vidjeli njegovu zvijezdu. To je opomena svim vjernicima da samo Biblija nije dovoljna da bismo upoznali Isusa. Potrebno je također vlastitim razumom promatrati svijet oko sebe – učiti, propitkivati, istraživati – te sve to prožeti Božjom riječi i Božjim Duhom. Jedino tako možemo naći put do Betlehema, do Isusa, pokloniti mu se i primiti njegovo spasenje.