Nekada događaji iz Evanđelja djeluju poprilično banalno i nestvarno: Isus sretne dva brata, pozove ih da idu za njim, a oni sve ostave i istog trena pođu s njime. Ljudi se u stvarnosti obično ne ponašaju tako, što nam govori da tu vjerojatno postoji neka pozadina koju trebamo otkriti kako bismo shvatili što se to točno dogodilo u današnjem evanđeoskom čitanju.

Odgoj za poziv

Isus nije naišao na slučajne prolaznike pa ih usput odlučio pozvati da postanu njegovi učenici. Znao je dobro tko su oni, a i učenici su na neki način poznavali njega. Prošle smo nedjelje govorili o čovjeku bogotražitelju – onome kojeg unutarnji nemir tjera da traži načine kako da nadiđe prolazno i dohvati vječno. Znamo da su Andrija i Ivan bili učenici Ivana Krstitelja (usp. Iv 1,37). Oni su već otprije intenzivno tražili odgovore na svoja životna pitanja i iščekivali dolazak Mesije. Možemo samo maštati o tome kakva su sve duhovna iskustva dotad stekli boraveći s Ivanom Krstiteljem. Susret s Isusom za njih nije bio nešto što je palo iz vedra neba, nego kulminacija njihova dotadašnjeg duhovnog života.

Bog može u nekom trenutku izravno pozvati određenu osobu, ali on je prisutan i prije toga: tijekom cijeloga života on kroz razne životne situacije odgaja i priprema tu osobu za jedan prisniji susret. Sveto pismo ne otkriva puno o životima Abrahama, Mojsija ili brojnih proroka prije nego što ih je Bog izravno pozvao, a ne znamo mnogo ni o životima samih apostola, no jedno znamo: nijedan dio njihovih života nije bio puka slučajnost, već ga je Bog pomno planirao i sve polako vodio prema trenutku poziva.

Kroz sve što nam se u životu događa, Bog nas odgaja, a mi možemo odabrati hoćemo li se opirati i tvrdoglavo gurati svoju volju ili pozvati Boga da nam u svim tim nejasnoćama pokaže ispravan put.

Jednako tako, ni naša povijest ni naš život nisu slučajnost. Koliko god nam neke stvari koje smo proživjeli djeluju nebitno, uzaludno ili nepotrebno bolno, sve će one dobiti smisao kad se nađemo s Bogom oči u oči. Kroz sve što nam se u životu događa, Bog nas odgaja, a mi možemo odabrati hoćemo li se opirati i tvrdoglavo gurati svoju volju ili pozvati Boga da nam u svim tim nejasnoćama pokaže ispravan put.

Odaziv

Danas Isus viče: „Ispunilo se vrijeme“ (Mk 1,15) – vrijeme otkupljenja i spasenja cijelog ljudskog roda, sve ono što su patrijarsi pretkazali i proroci najavili. Isusov dolazak nije bio tolika novost: Židovi su dugo očekivali da će se pojaviti netko takav. Zato su oni koje je Isus pozvao mogli, naizgled lako, napustiti sve što su dotad radili i poći za njim. No za taj su se trenutak prethodno dobro pripremili vježbajući se u vjeri i ostalim krepostima.

Pozvani su učenici s lakoćom ostavili mreže, lađu i oca zato što im sve to nikada nije ni bilo životni prioritet, nego su prvenstveno nastojali osluškivati Boga i biti pripravni odgovoriti na njegov poziv. To je bilo njihovo temeljno poslanje, a svakodnevni im je posao bio samo zanimanje koje su u svakom trenutku bili spremni odbaciti ako ih Bog na to pozove. Ipak, moramo malo nagađati i reći da je vjerojatno nešto posebno bilo i u Isusovu pogledu dok ih je pozivao, nešto neodoljivo što su samo oni mogli prepoznati (usp. Mt 11,25). Svatko tko ga je upoznao zna da u Isusu postoji nešto neodoljivo što nas potiče da mu želimo biti što bliže.

Starozavjetni pozivi

Prošle smo nedjelje u prvom čitanju slušali o Samuelovu pozivu, a danas slušamo o pozivu koji je upućen Joni. Svi starozavjetni pozivi imaju isti obrazac: Bog zove osobu i šalje je nekamo. Tako Joni govori: „Ustani… idi u Ninivu…” (Jon 3,1), Abrahamu kaže: „Idi iz zemlje svoje…” (Post 12,1), a Mojsija potiče: „Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu…” (usp. Izl 3,10). Svi su ti likovi pomalo oklijevali, svaki iz nekog osobnog razloga. Neki od njih nisu vjerovali u vlastite mogućnosti i bojali su se neizvjesnosti, dok za Jonu znamo da je mrzio svoje poslanje jer je želio smrt okrutnih Ninivljana, a ne obraćenje.

No Isusov je poziv drukčiji: on ne šalje ljude na neko mjesto, nego ih zove da idu za njim (usp. Mk 1,17). Poslije će i apostoli biti odaslani poput starozavjetnih likova: „Pođite po svem svijetu…” (Mk 16,15), ali ovaj prvotni poziv tada ne prestaje. Kršćaninu hodanje za Isusom uvijek ostaje ne samo važnije od konkretnog vršenja životnog poslanja nego i preduvjet za to poslanje. Velika je đavlova zamka i uspjeh ako u ime velikih životnih obaveza koje se tiču našeg poslanja postrani ostavljamo molitvu, trapljenje, Sveto pismo, duhovno štivo… Osnovni je poziv svakog kršćanina biti poput Krista. Tek kada u tome rastemo, postajemo sposobni za ostale životne dužnosti.

Zaključak

Možemo reći da pozivi pojedinih učenika i nisu toliko bitni za glavnu radnju Evanđelja, ali ih ipak sva četiri Evanđelja donose jer su to bili ključni trenuci u njihovim životima: bili su to susreti s Isusom licem u lice. Možemo samo zamišljati koliko su se često poslije u molitvi ti učenici vraćali na trenutak poziva, pogotovo onda kad su nastupile teškoće: kada je Isus bio predan ili dok su čekali da i njih pogube.

Koji je trenutak bio moj prvi intenzivan susret s Isusom? Kada mi je postalo jasno poput dana da je on zaista živ, da mu je stalo do mene i da me on, bez obzira na sve što ja pogrešno učinim ili kažem, i dalje bezuvjetno prihvaća? Možda bismo trebali češće prizvati u sjećanje i iznova proživljavati taj trenutak prvog zaljubljivanja. Neka taj doživljaj u nama stalno održava žudnju za Isusovom blizinom i spremnost da na njegovu riječ ostavimo mreže svojega života i pođemo za njim.