Isus opet ozdravlja, ovoga puta tako što dodiruje nedodirljivog, prihvaća odbačenog, nečistog čini čistim. Time u slici najavljuje jedan od najljepših darova koji je ostavio svojoj Crkvi – sakrament svete ispovijedi.

Gubavac je isključen iz zajednice

Guba je u starini bila vrlo teška i neizlječiva bolest. Vjerovalo se da je vrlo zarazna, stoga bi već od pojave prvih simptoma zaražene osobe bile potpuno isključene iz zajednice. Ni članovi obitelj nisu im se smjeli približiti.

U prvom čitanju imamo pravila za gubavce iz Levitskog zakonika. Čuli smo kako su gubavci morali biti izdaleka prepoznatljivi, poderani i raščupani da im se nitko ni slučajno ne bi približio. Prekrivenih usta, morali su vikati: „Nečist! Nečist!“ da ne bi nehotice pljuvačkom zagadili tlo pod sobom. To je ono što gubu razlikuje od svih drugih bolesti koje imamo u Bibliji, poput sušice, ognjice ili raznih invaliditeta, jer guba je osobu isključivala iz zajednice, a znamo koliko je Židovima bilo važno zajedništvo i povezanost s drugim ljudima: toliko da su nebesko blaženstvo uspoređivali sa svadbenom gozbom kojoj nema kraja. Ne zbog obilja jela i pića, nego zbog zajedništva s drugima. Tek je u zajednici čovjek dobivao svoj smisao, u povezanosti s drugima nalazio život. Gubav čovjek bio je bespomoćno odsječen od svega toga, odsječen od izvora života, pa možemo reći da su gubavci zaista bili nalik hodajućim mrtvacima.

Bolest kao posljedica grijeha

Ako želimo do kraja shvatiti Isusovo djelovanje, važno je spomenuti još jedan detalj koji je bio dio ondašnjeg židovskog svjetonazora: Židovi su bolest, zlo ili patnju redovito smatrali izravnom posljedicom grijeha. Gubavci su bili isključeni iz zajednice ne samo zato što su bili tjelesno zarazni nego i zato što se pogrešno mislilo da su nužno moralno okuženi, da ih je guba zadesila zbog njihovih grijeha, a ako ti grijesi nisu bili javno poznati, sigurno su onda u tajnosti učinili nešto što ne žele priznati (usp. Job 11,4–7). Tako se mislilo. Zato se Židovi nisu tek bojali gubavaca zbog moguće zaraze, nego su ih prezirali jer su ih smatrali otpadnicima od Božjeg zakona. Ovo nam potvrđuju propisi iz Levitskog zakonika: nečiju gubavost ili izlječenje od gube utvrđivao je svećenik, kao osoba zadužena za područje grijeha i obredne čistoće. Ako bi se utvrdilo da je osoba ozdravila od gube, to se tumačilo kao da joj se Bog smilovao i ukinuo joj kaznu, pa je onda morala u Hramu prinijeti „žrtvu naknadnicu“ (Lev 14,12), kojom se Bogu davala zadovoljština za grijehe. Upravo zato Isus gubavca šalje da se „pokaže svećeniku i prinese za svoje očišćenje“ (Mk 1,44).

Ovdje vidimo da Isus nije tek došao ozdravljati i pomagati ljudima koji su, eto, nekim spletom okolnosti zapali u nevolju. On nas je prvenstveno došao osloboditi od grijeha, od onoga za što smo zaista krivi. U Evanđelju je jasno naglašeno da je Isus dotaknuo gubavca, što znači da ne odbacuje okuženoga, nego ga u potpunosti prima, prihvaća i ozdravlja. Vjerojatno je toga čovjeka tada prvi put nakon mnogo godina netko pogledao, a kamoli dotaknuo.

Sakramentalna struktura čuda

No primijetimo još nešto u opisu ovog događaja. Okuženi dolazi pred Isusa, kleči, traži ozdravljenje, a Isus pruža ruku i govori: „Budi čist!“ ali kao da u pozadini čujemo: „Ja te odrješujem od tvojih grijeha.“ Nisu li to dvije iste stvari? Na kraju mu Isus daje i svojevrsnu pokoru, jer ozdravljeni treba otići u Hram prinijeti žrtvu. Isus ovdje, baš kao na početku povijesti, svojom riječju stvara novog čovjeka (usp. Post 1,3). U ovom izvještaju prepoznajemo sliku, nagovještaj onoga što će Isus poslije učiniti: utemeljiti sakrament ispovijedi i darovati ga Crkvi da u njegovo ime ozdravlja i čisti ljude, gradeći tako novo čovječanstvo.

„Budi čist!“ Jeste li ikada čuli ljepše riječi od ovih? Budi čist od svojih grijeha, od svojih propusta, padova, nemara, nedjela, zločina… Pa bile ti ruke i do lakata u krvi ogrezle, budi čist, jer nema takvih grijeha koje Bog nije u stanju oprostiti, nema tog zla od kojeg te Bog nije u stanju osloboditi ni zločina koji bi mogao spriječiti Boga da te ponovno primi u svoje zajedništvo. To zna i đavao; zato ljude uvjerava u suprotno. Toliki ne idu na ispovijed zato što vjeruju da prvo moraju srediti svoj život pa misle: „Kako ću tako grešan pred Boga?” Ili pak vjeruju da bi zbog načina na koji žive bilo licemjerno od njih otići u crkvu. Tako ulaze u začarani krug u kojem se zbog grijeha ne ispovijedaju, a griješe jer nemaju milost ispovijedi da ozdrave. U ovom odlomku iz Markova evanđelja koji smo čuli, važno je primijetiti: nije Isus taj koji je došao gubavcu, nego je gubac došao k njemu, i to dok je još bio gubav, dok je još sav bio u svojoj bolesti, svojim grijesima, nemoćima i nedjelima. Nije prvo sâm ozdravio pa onda krenuo dalje, jer tada mu Isus više ne bi ni trebao.

Zaključak

Na ispovijed idemo upravo zato što se ne možemo sami osloboditi grijeha niti dovesti svoj život u red. Isus zove baš ovakve: bolesne, gubave, licemjerne, grešne. Zbog njih je došao na svijet. Ispovijed i opraštanje grijeha nisu nagrada za dobre vjernike, nego lijek za bolesne, a Crkva nije elitni klub, nego bolnica. U ispovjedaonicu ne dolazimo sređeni, nego takvi iz nje izlazimo. Zato svećenik na kraju ispovijedi kaže: „Idi u miru!“

Današnje je evanđeosko čitanje odličan uvod u korizmu koja počinje za nekoliko dana. Nemojte se bojati ili sramiti doći na ispovijed. Svi grešni i gubavi, Isus baš vas poziva!