Isus izgoni trgovce iz Hrama, no njegova reakcija nije toliko kritika trgovanja u svetom prostoru koliko obračun s krivim bogoštovljem, s poimanjem Boga kao trgovca kojega je moguće potkupiti jeftinim radnjama.

Jeremijin govor

Svi evanđelisti donose izvještaj o Isusovu čišćenju Hrama. Evanđelist Ivan, kojega smo danas slušali, po običaju je malo drukčiji od ostale trojice. Dok on navodi kako Isus kritizira Židove da su pretvorili Hram u „kuću trgovačku“, ostali evanđelisti upotrebljavaju izraz „pećina razbojnička“ (Jr 7,11). To je izraz koji nalazimo kod proroka Jeremije, u čiju knjigu moramo zaviriti kako bismo ispravno shvatili značenje ove Isusove geste.

Jeremija je također, poput Isusa, došao u Hram, no on nije udarao bičem, nego jezikom. Udarao je po načinu na koji su tadašnji Jeruzalemci živjeli svoju vjeru, koja se bila pretvorila u čistu trgovinu. Kritizirao ih je da se prave velikim vjernicima, ali u svakodnevnom životu ne drže do Božjeg zakona: tlače strance, siromašne i udovice, prolijevaju nevinu krv i trče za tuđim bogovima (usp. Jr 7,6) te potom dolaze u Hram i bez ikakva stida prinose žrtve, govoreći: „Spašeni smo!“ (Jr 7,10). Dakle, parafrazirano, misle da je za življenje vjere dovoljno ići nedjeljom na misu, primati blagoslov obitelji i davati godišnji dar, a da zatim u svakodnevnom životu mogu raditi što ih je volja. Od Boga su napravili trgovca.

Hram i vjera postali su im zamka – izvor lažne zaštite i lažne sigurnosti. Mislili su da će ih Bog, dokle god prinose žrtve, automatski štititi od ratnih poraza, bolesti i gladi, jednostavno zato što su ga svojim radnjama „kupili“: sve su „obavili“, stoga Bog mora izići ususret njihovim željama. Jeremija je zato navijestio da će Hram, u kojem se ljudi tako nakaradno klanjaju, biti uništen. Nije važno što ga je Salomon gradio po Božjem nalogu ni što se u njemu nalazi Kovčeg saveza: bolje je da se Božje ime ne zaziva nego da ga zazivaju licemjeri koji će o njemu davati lažno svjedočanstvo.

Isusova poruka

To je suština poruke koju je Isus htio odaslati. Iako je i doslovno istjerao trgovce iz Hrama, on je zapravo izgonio trgovački mentalitet iz vjere – ne samo dvoličnost koju je Jeremija kritizirao nego i idolopoklonstvo Hramu.

Jeremijino se proročanstvo o rušenju Hrama obistinilo: Babilonci su ga srušili do temelja. Nakon toga povratnici iz Babilona grade novi Hram, a u Isusovo doba kralj Herod taj drugi Hram širi i dorađuje kako bi mu dao veću slavu i sjaj. Radovi su bili dovršeni netom prije nego što je Isus počeo javno djelovati. Novo je zdanje bilo prilično impresivno za ono doba: svi koji su dolazili u novi Hram divili su se njegovoj veličini i ljepoti. Jedino Isus nije ostao opčinjen vanjštinom. On je gledao nutrinu ljudi koji su se u njemu nalazili, a tu nije bilo pretjerane ljepote ni sjaja. Stoga im, poput Jeremije, poručuje da će i taj Hram uskoro nestati. Pritom se služi igrom riječi: polako skreće pažnju s Hrama na sebe i svoje tijelo naziva hramom – mjestom Božje prisutnosti – te najavljuje uskrsnuće trećega dana nakon njegova razaranja.

Bog trgovac

Jedan od ciljeva Isusova poučavanja bilo je razbijanje lažnih slika o Bogu, od kojih je najčešća ona o Bogu kao trgovcu, koja se pojavljuje u mnogim inačicama. Takvu sliku nalazimo kroz cijelo Pismo u likovima korumpiranih vlastodržaca, svjetovnih i duhovnih, koji molitvama i žrtvama žele opravdati svoj život u grijehu. Vidimo je i u drugom obliku (danas možda češćem, ali jednako pogubnom) onda kada nam izmiče spoznaja da je Božja ljubav besplatna pa se grčevito trsimo ne bismo li pod svaku cijenu izvršili sve Božje zapovijedi, uvjereni da u protivnom ne vrijedimo. Kao da Božju ljubav želimo kupiti: „Evo, Bože, vršim sve ono što tražiš od mene; sada me moraš voljeti, sada mi se u životu moraju događati samo dobre i lijepe stvari zato što sam to zaslužio svojim ponašanjem.” Prava je istina, međutim, da mi ne možemo učiniti ništa što bi Božju ljubav uvećalo ili umanjilo, jer nas je on uzljubio prije no što smo nastali. Zapovijedi koje nam Bog daje – a u prvom smo čitanju slušali najpoznatije među njima – nisu ispit koji bi trebao odrediti našu vrijednost, nego svjetlo koje nas vodi ispravnim putem.

Danas se Božje zapovijedi, dakle i nauk Crkve, doživljavaju kao okovi. Kada nekome kažeš da ozbiljno živiš svoju vjeru, taj najčešće reagira riječima: „Znači, ti ne radiš…” pa onda nabroji nekoliko svojih najdražih grijeha i uputi sažaljiv pogled „prosvijećene” osobe prema tebi „jadniku” koji živi u tami. Židovima je pak njihov Zakon bio na ponos. O njemu su pisali ode, a jedna je takva i današnji psalam: Božji je zakon „dragocjeniji od zlata” i „slađi od meda” (Ps 19,11). Božje zapovijedi, odnosno crkveni nauk, nisu okovi koji nas sputavaju ili prepreka našoj sreći, nego upravo suprotno: oni su staza prema slobodi i radosti Božjega djeteta.

Zaključak

No, ne vidi to svatko jer, kako kaže sveti Pavao u Poslanici Korinćanima, „mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,23). Sablazan i ludost – to su epiteti kojima nas svijet do dana današnjega časti. Mnogi nemaju drugih riječi kojima bi opisali neke kršćanske životne odluke, počevši od moje odluke da budem svećenik. Ponekad se i nama samima učini da imaju pravo, ali Bog nas poziva da mu vjerujemo, da imamo povjerenja u zapovijedi koje nam je dao, u Crkvu koju je ustanovio; da ga iskušamo i vidimo hoće li nam išta nedostajati ako mu potpuno predamo svoj život.

Mnogi odbacuju kršćanski život a da ga nisu ni pokušali živjeti, misleći da su pametniji od samoga Boga. E, to je tek sablazan i ludost! Izvor je svake mudrosti povjerenje u Boga kao onoga koji nas nije samo stvorio nego nas i toliko ljubi da je dao život za nas. Takav nam Bog ne želi ništa uskratiti, već želi da živimo u punini. Zapovijedi i zabrane trebamo smatrati izrazima ljubavi i mudrosti brižnoga Oca. Slijediti Božje zapovijedi, pa čak i onda kada nam djeluju suludo ili nemoguće, znači svoje srce prisloniti uz Božje srce. Nitko tko je tim putem krenuo nije ostao razočaran.