Današnja čitanja povezuje jedno ime – David. Najprije slušamo o jednom od ključnih trenutaka iz Staroga zavjeta, o sklapanju saveza s kraljem Davidom. Ovaj savez određuje oblik i smjer ostatku biblijske radnje, u koji unosi nadu, te daje dramatiku razvoju događaja do kraja Novog zavjeta. Bez njega ne možemo razumjeti ništa što se nadalje događa u Bibliji, a najmanje Isusa i njegovo poslanje.

Savez s Davidom

U prvom čitanju Bog Davidu daje nekoliko obećanja, od kojih se četiri posebno ističu. Bog najprije obećava Davidu da će mu „pribaviti veliko ime“ (2 Sam 7,9). Zatim kaže da će mu „podići dom“ (r. 11), odnosno da će David postati začetnik čvrste kraljevske dinastije (usp. r. 12). Potom slijede dva pomalo neobična obećanja koja predstavljaju popriličnu novost. Bog obećava da će on Davidovu potomku biti otac, a ovaj njemu sin. Ovdje Bog prvi put nekog pojedinca naziva sinom: dosad se to odnosilo isključivo na narod u cjelini (usp. Izl 4,22). Na kraju Bog obećava da će Davidovo kraljevstvo (odnosno njegova dinastija) „trajati dovijeka“ (r. 16).

Svi smo čuli za Davidove slabosti, za njegov grijeh s Bat Šebom i mnoge druge moralne propuste. Ipak, Bog Davidu daje ovakva nevjerojatna obećanja, a i u ostatku Biblije on, unatoč svojim grijesima, ostaje primjer idealnog kralja i uzor svim naraštajima. Evo zašto je tako: David je u svoj grad donio Kovčeg saveza – Božju prisutnost. Njegov prethodnik Šaul nije previše mario ni za Kovčeg ni za Boga, nego se u svojem kraljevanju oslanjao na snažnu vojsku i vlastitu mudrost. David, naprotiv, stavlja Kovčeg saveza u samo središte Jeruzalema te tako pokazuje da je Bog glavni oslonac njegove vladavine. On će svoje pobjede izvojevati isključivo zato što ispravno štuje Gospodina. Zbog toga je David kralj po Božjem srcu (usp. 1 Sam 13,14) i uzor koji bi svi drugi vladari trebali slijediti. Kada nešto poslije u Bibliji čitamo o židovskim kraljevima, mjera uspjeha njihove vladavine nisu vojne pobjede ili bogata riznica, nego istinsko štovanje Gospodina i življenje po njegovu Zakonu.

Krah Davidova kraljevstva

Ipak, spomenuta Božja obećanja, koja predviđaju vječno Davidovo kraljevstvo, već su nakon nekoliko stoljeća postala upitna jer je izraelska država bila uništena, Hram razoren, a narod porobljen i raspršen po svijetu. Mnogi su se opravdano pitali je li Bog prekršio dano obećanje. No ni u tim stoljećima tmine Bog ne ostavlja svoj narod, nego mu po riječima brojnih proroka daje nadu i najavljuje dolazak Davidova sina u kojem će Bog konačno ispuniti sva obećanja što ih je davao još od Abrahamova vremena.

Anđelova poruka Mariji

Prvo što moramo primijetiti u današnjem evanđeoskom ulomku jest to da je Marija zaručena s Josipom. Njega često doživljavamo kao nekakvog siromašnog i dragog drvodjelju iz zaselka u kojem se brinuo za Isusa i Mariju. Međutim, kada ga evanđelist spominje, znakovito ističe da Josip potječe „iz doma Davidova“ (Lk 1,27), odnosno da je pripadnik kraljevske loze, što znači da on ili njegova djeca imaju pravo postati kraljevi. U božićno vrijeme volimo naglašavati kako se Isus rodio u siromašnoj štalici, no to nije puna istina. Isus se rodio na kraljevskom dvoru, u kraljevskoj obitelji, ali taj dvor nisu krasile snažne kule, moćna vojska ili bogata riznica, već iskrena pobožnost, pravedan život i strah Gospodnji. To su odlike Davidova kraljevstva, to je razlog zašto je Bog izabrao Davida, a sada izabire Mariju i Josipa. Grandiozno Davidovo kraljevstvo možda je naizgled nestalo, no ono je nastavilo živjeti u Davidovim sinovima koji su se držali Božjih zapovijedi i saveza što su ga sklopili s Bogom.

Ako malo proučimo anđelov navještaj, možemo uočiti četiri elementa koja se odnose na Isusa: on će biti velik (usp. Lk 1,32), naslijedit će Davidovo prijestolje (usp. r. 32), bit će Božji sin (r. 32) i njegovo će kraljevstvo trajati dovijeka (r. 33). To su ona ista četiri obećanja koja je Bog dao Davidu u „drevnim vremenima“ (Rim 16,25). Srž anđelove poruke nije Isusovo rođenje, nego činjenica da Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.

Zaključak

Bog je vjeran – uvijek! To je poruka današnjeg evanđeoskog čitanja koja se odnosi na sve one trenutke kada smo mislili da nas je Bog napustio: kada su nam se događale životne tragedije i patnje iako smo svaki dan molili i išli na misu, kada nam se činilo da u životu najbolje ide baš onima koji su od Boga najudaljeniji ili da je upravo kršćanski način života jedina prepreka našoj sreći i ostvarenju, kada smo mislili da Boga nije briga za nas jer inače ne bi dopustio da se tako loše osjećamo, kada naše molitve ne samo da nisu bile uslišane nego nam se čak činilo da im se Bog izruguje.

Bog jest vjeran i uvijek ostvaruje svoja obećanja, ali često ne na način koji smo mi zamislili. Možda svoj život proglašavamo neuspješnim upravo zato što imamo pogrešno mjerilo uspješnog života. Bog nas na primjerima Davida, Marije i Josipa uči da u središte naših života stavimo ispravno štovanje Boga, molitvu, sakramente i kreposti. Vlastiti život trebamo prestati procjenjivati prema ljudskim kriterijima kao što su novac, poznanstva, utjecaj, popularnost, zdravlje, količina euforičnih doživljaja ili broj djece. Umjesto toga trebamo nastojati da u njegovu središtu uvijek bude jedino Bog. Tada će naš život postati kraljevski dvor dostojan rođenja nebeskog Kralja.