"Sve dok smo u ovome svijetu Bog je onaj koji nas mora čuvati. Kad bi Bog samo na jednu sekundu otišao od nas, bili bismo izgubljeni. Vidite, grijeh svijeta napada nas izvana, a vlastiti grijeh iznutra. Tome se ne možemo suprotstaviti svojim snagama, jer smo nemoćni, slabi poput djeteta. Zbog toga nas Bog čuva i posvećuje", poručuje vlč. Mario Žigman.
Za Isusovu velikosvećeničku molitvu možemo reći da je završetak Isusove oporuke. On ju završava molitvom Ocu za svoje apostole, ali jednako tako i za nas danas. Ovo bi nam trebala biti velika utjeha da Isus moli za nas. Čini mi se da vrlo brzo zaboravimo snagu molitve. Iako ćemo tražiti molitvu drugoga – moli se za mene da mogu ustrajati – ipak, kao da na neki način sumnjamo u njezinu snagu. Možda je razlog takvom pristupu upravo to što smo zaboravili biti poput djece. To znači da smo zaboravili na to kako se potpuno predati Bogu računajući da će nas zaštititi.
Čini mi se da vrlo brzo zaboravimo snagu molitve.
No, s druge se strane ponašamo poput djeteta tako što znamo biti lakovjerni i naivni te upadamo u različite zamke i opasnosti. Istina da nam je Isus rekao: ako se ne obratite i ne postanete poput djece, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mk 18,3). Međutim, jednako tako znao je da djecu treba čuvati. Oni se ne mogu sami zaštititi. Kad pomislimo da su dovoljno odrasli i mudri da se sami čuvaju, tada upadaju u svakojake nevolje. Zbog toga danas promatramo Isusa koji se moli Ocu da nas, njegovu djecu, sačuva kao što dobar pastir čuva svoje ovce. To je primjer molitve koju bismo i sami trebali moliti; da nas sačuva od Zloga, jer smo poput djece i ne možemo se sami sačuvati.
To je primjer molitve koju bismo i sami trebali moliti; da nas sačuva od Zloga, jer smo poput djece i ne možemo se sami sačuvati.
Sve dok smo u ovome svijetu Bog je onaj koji nas mora čuvati. Kad bi Bog samo na jednu sekundu otišao od nas, bili bismo izgubljeni. Vidite, grijeh svijeta napada nas izvana, a vlastiti grijeh iznutra. Tome se ne možemo suprotstaviti svojim snagama, jer smo nemoćni, slabi poput djeteta. Zbog toga nas Bog čuva i posvećuje. Zanimljivo je za primijetiti kako će nam mnogi govoriti: dobro, Bog te čuva, a gdje je on u trenutcima boli i patnje? Tada će nam uprijeti prstom u našu bol i reći: Gdje ti je Bog tvoj (Ps 42,4). Mnogi zbog toga što ne vide i ne prepoznaju Boga znaju otići od njega kada nastupi patnja. Zaboravljamo kako Isus ne moli Oca da nas uzme sa svijeta, već da nas očuva od Zloga. Želi nas sačuvati da u tim teškim trenutcima ne okrenemo svoja leđa, da se ne udaljimo od krsne milosti budući da smo pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Kao kršćani moramo biti u svijetu kako bismo ga „posolili“ i „obasjali“ čak i onda kada se susrećemo s teškoćama vlastitoga života.
Sve dok smo u ovome svijetu Bog je onaj koji nas mora čuvati. Kad bi Bog samo na jednu sekundu otišao od nas, bili bismo izgubljeni.
Nije li to svjedočanstvo mnogih koji nam daju snagu da možemo nositi teret svoga križa. Kada slušamo svjedočanstva drugih uvijek nas obasja njihov primjer vjere koji nas potakne da još snažnije svjedočimo. Koliki su imali i koliki još uvijek imaju težak život, ali na savršen način žive ono što smo danas čuli u evanđelju. Rekao bih da su, možda i nesvjesno, otkrili tajnu ovog teksta. Koja je to tajna skrivena u evanđelju?
Prvo što odmah na samome početku primjećujemo je Isusovo podizanje očiju prema nebu. Isus, koji je ujedno i Bog, podiže oči kako bi razgovarao s Ocem. On je svoj pogled upravio Ocu kad je nahranio mnoštvo, a jednako tako i onda kada je uskrisio Lazara. Ne želi li nam možda time skrenuti pažnju da svoj pogled usmjerimo prema nebu onda kada se čini da smo bespomoćni? Ne govori li nam da u svim životnim situacijama podižemo svoje srce i tražimo snagu odozgor? Oni koji zrače vedrinom, optimizmom i nadom, unatoč patnji svjedoče o tom svom podizanju očiju gdje od Boga crpe snagu za svoje životne križeve.
Oni koji zrače vedrinom, optimizmom i nadom, unatoč patnji svjedoče o tom svom podizanju očiju gdje od Boga crpe snagu za svoje životne križeve.
Druga tajna evanđelja krije se u našem posvećenju. Naime, vidimo Isusa koji moli za naše posvećenje u istini. Jedini cilj našega života je biti svet i biti s Bogom. Da bismo to mogli, potrebno je biti u istini. No, što je to istina? Pitanje koje nas mnoge muči. Pitanje koje je Pilat postavio Isusu. Dok je Isus propovijedao rekao je da je on Put, Istina i Život. Biti u istini znači biti u Isusu, to znači prihvatiti svoj život onakav kakav jest jer je on dar. To znači prihvatiti radosti, talente i sve ono dobro koje smo primili od Gospodina, a jednako tako priznati i svoju ograničenost i grešnost. Prihvatiti našu ovisnost o Isusu. Oni koji u svojoj patnji nose nadu i radost prihvatili su istinu svojega života i snagu crpe od Isusa u kojemu i po kojemu žive. Na taj način otkrivaju tajnu koja ih posvećuje.
Oni koji u svojoj patnji nose nadu i radost prihvatili su istinu svojega života i snagu crpe od Isusa u kojemu i po kojemu žive.
Međutim, nećemo moći otkriti tajnu Svetoga pisma ako budemo svoj život temeljili na vrijednostima koje nas odvajaju od Boga. Nećemo moći otkriti ovu tajnu ako ne budemo gutali Božju riječ, ako s njome ne budemo prijateljevali. Upoznao sam mnoge koji žive optimizam i radost u svojoj bolesti i životnim teškoćama. Međutim, kako i sami kažu, to ne bi mogli da se nisu uvukli u unutarnji život samoga Boga.
Rekao bih da su oni na dobar način ostvarili ovu Isusovu velikosvećeničku molitvu. Oni su u ovom svijetu, ali nisu od ovoga svijeta. Možemo si to dočarati slikom vode, boje i ulja. Voda u čaši može predstavljati ovaj svijet, boja predstavlja grijeh. Ovaj svijet obojan je grijehom, a ulje može biti slika Isusovog učenika koji je u ovome svijetu, ovaj ga svijet dotiče, ali se ne miješa s ovim svijetom jer smisao svoga života ne traži uranjanjem u ovozemaljsko već u nebesko. Uronimo i danas u to nebesko i budimo Božji začin u ovome svijetu.