Prilično često čujem kako ljudi iznose argumente o aspektima duhovnog života, Crkve, morala ili odnosa koji se temelje na osjećajima pojedinca. Neki će se žaliti da im misa ne čini da se dobro ili da crkveni nauk ne izaziva bujicu emocija koje traže u svom životu. Prijatelji su mi rekli da njihov odnos s Isusom zahtijeva da se na nekoj razini osjećaju dobro.

Problem je u tome što su naše emocije ili  – kako ih kolokvijalno zovemo – neposlušni upravitelj i opasan vodič u duhovnom životu. Istina je da su naše emocije aspekt ljudske osobe, ali ni na koji način nisu namijenjene nadvladavanju našeg intelekta ili naše volje. Nije neuobičajeno da nas naše emocije dovedu u iskušenje i odvedu na destruktivne putove, piše Catholic Exchange.

Jesu li naši osjećaji zaista najvažniji?

Kad mi pojedinac kaže kako mu je bitno “osjećati” Božju prisutnost ili Ga subjektivno doživjeti u misi ili u molitvi, sklon sam mu postaviti neka pitanja. Prvo ih pitam koliko puta dnevno dožive neku emociju? Jesu li te emocije uvijek u skladu s onim što se događa u stvarnosti? Utječu li naša tijela na naše emocionalno stanje, npr. razina sna, stres, čak i ono što smo jeli? Je li Bog naše emocije? Prestaje li nas Bog voljeti ako se određenog dana ne “osjećamo dobro”? Što je s vrlo stvarnim iskustvima ‘tamne noći duše’ nekih od najsvetijih duša u našoj Tradiciji? Mogu li naši susreti s drugim ljudima utjecati na naše emocije? Postoji mnogo drugih pitanja koja trebaju i mogu biti razmotrena kada se radi o dešifriranju koliko naše emocije mogu spriječiti našu sposobnost razumijevanja stvarnosti te da ljubimo i služimo Bogu ispravno, a i bližnjega onako kako treba te da napredujemo u svetosti.

Ne možemo uvijek kontrolirati svoje emocije, pa smo ponekad pozvani izdržati dok emocionalno stanje ne prođe. Velik dio vremena emocija koju doživljavamo u određenoj situaciji nije relevantna za ono što se zapravo događa izvan nas. Misa je dobar primjer.

Dio duhovnog života je naučiti kako ublažiti, kontrolirati ili odbaciti svoja emocionalna stanja.

Misa je Božje djelo koje ne ovisi o našim osjećajima

Misno slavlje — kojim prinosimo pravu hvalu Bogu i sudjelujemo u euharistijskoj žrtvi kao svećenički narod kroz ministerijalno svećeništvo — objektivna je stvarnost izvan nas samih. Nebo i zemlja se susreću i naš Gospodin je tjelesno prisutan u svome narodu, bez obzira “osjećali” mi to ili ne. Misa nije predviđena da nam pruži tople-nejasne osjećaje. To nije ono za što je dizajniran. Ako je to ono što želimo od mise (i ako moramo imati to iskustvo), onda ne tražimo štovanje Boga, nego emocionalno uzdizanje. To ne znači da na misi nećemo – povremeno – doživjeti snažne osjećaje, nego znači da ne smijemo biti previše ovisni o tome kako se osjećamo na misi.

Pozvani smo slaviti Boga, bez obzira na naše emocionalno stanje.

Mnogi veliki duhovni učitelji Crkve primjećuju da nas, kako napredujemo u svetosti, Bog nastoji osloboditi stvari o kojima ovisimo izvan Njega. Jedna od tih ovisnosti su naše emocije. Bit će razdoblja, osobito nakon utjeha, u kojima će se činiti da se Bog povlači od nas, kada više nećemo “osjećati” Njegovu prisutnost. Naime, sveti Ignacije Loyolski ističe da smo u ovom životu češće u pustoši nego u utjesi. Možemo iskusiti suhoću, tamu, obamrlost i zbunjenost.

Ne radi se o tome da nas je Bog napustio, nego On nastoji pročistiti našu ljubav prema Njemu. Nije nam suđeno oslanjati se na dobre osjećaje koji mogu proizaći iz utjehe ili iskustva Njega na emocionalnoj razini. Ako stalno tražimo emocionalni odgovor Bogu, često postajemo zarobljeni u vrsti idolopoklonstva u kojem obožavamo svoje osjećaje umjesto Boga.

Slavimo Boga bez obzira na svoje emocionalno stanje.

Tko ima prvenstvo – Bog ili ja?!

Pitanje koje si moramo postaviti u duhovnom životu je: Koga želim? Želim li Boga ili želim sebe? Ako želimo Boga, tada moramo naučiti ublažiti, kontrolirati i odbaciti svoja emocionalna stanja i više ne ovisiti o njima. Kada naučimo prepoznati svoje emocionalne reakcije na situacije, vrlo brzo možemo vidjeti kako nas naše emocije mogu zaplesti u iskušenja i odvesti nas u grijeh. Ovo je prevladavajući problem u našoj kulturi i nešto je protiv čega se moramo boriti milošću koja nam je pružena kroz sakramente i redovitu molitvu. Mantra naše kulture je: ‘Ako ti se nešto sviđa, učini to’. U duhovnom životu to je problematično i destruktivno, jer nas navodi da činimo i opravdavamo grijehe. Brzo možemo postati robovi alkohola, droga, kockanja, gnjeva, hrane, pohlepe, pornografije ili drugih oblika požude.

Preljub se često temelji na ideji da osoba “osjeća” romantičnu ljubav, privlačnost ili privrženost prema nekome tko nije njen supružnik.

Ne možemo istinski voljeti nekoga kroz grijeh, a emocionalni odgovor na drugo ljudsko biće ne znači da bismo nužno trebali i djelovati u skladu s tim. Ono što se od nas traži je pravilno usmjeriti tu emociju na ono što je dobro, sveto i istinito. To vrijedi za svaki aspekt našeg života. Mnogi ljudi koriste svoje emocije i argument da Bog želi da budu “sretni”, kako bi se prepustili grešnom ponašanju. Bog želi da postanemo sveti, a radosni možemo biti samo ako živimo u skladu s Njegovim planom.

Ono što se od nas traži je pravilno usmjeriti našu emociju na ono što je dobro, sveto i istinito.

Krist zna kamo nas vodi

Pozvani smo ići dalje od svojih emocija kao početne točke našeg putovanja u vjeri. Oni u početku služe svojoj svrsi tako što nas pokreću prema Bogu, ali nemaju dubine. Pozvani smo darom vjere i uporabom razuma “plivati” u velikim dubinama Božjeg otajstva i ljubavi. Ne možemo istinski upoznati Boga i dopustiti Mu da On u potpunosti živi u nama ako bismo radije obožavali svoje dobre osjećaje umjesto njega. Krist nam ne obećava da će nam duhovni život biti sunčan i predivan. Ne, Krist nam obećava samo da će biti blagoslovljen i da će nas, na kraju putovanja, dovesti do konačne sreće za koju smo stvoreni. Zapravo, bit će vrlo mračnih dolina kroz koje ćemo morati proći. Ne možemo ustrajati ako ne razumijemo da naš duhovni život ne ovisi o dobrom osjećaju. To u potpunosti ovisi o Isusu Kristu i našoj spremnosti da idemo naprijed u vjeri slijedeći Ga, bez obzira na sve.

Krist nam obećava da će naš put biti blagoslovljen i da će nas, na kraju putovanja, dovesti do konačne sreće za koju smo stvoreni.

Od nas će se tražiti da podnesemo mnogo toga, od kojih će nešto biti i  brutalno, ali naša je nada u Njemu, a ne u onome što osjećamo o onome što se od nas traži. Najveća radost, najdublji mir i najintenzivnija ljubav nalaze se u Presvetom Trojstvu i ulazimo u zajedništvo božanskih osoba kada otpustimo svoje iluzije i prigrlimo samu stvarnost.

Da bismo to učinili, moramo biti voljni prihvatiti da naše emocije nisu Bog i da naš put vjere ne ovisi o tome kako se osjećamo.