Na svetkovinu Presvetog Trojstva iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu.
Ono što je tipično za mnoge religije jest slika Boga koji sudi i kažnjava – Boga koji nagrađuje dobre, a zle kažnjava. Takva je slika Boga kod Isusa potpuno odsutna. Štoviše, Isus niječe Boga koji sudi i kažnjava. Bog nije sudac, nego onaj koji očituje život te ljudskom rodu nudi puninu života koja se objavila i očitovala u Jedinorođencu – Isusu. U današnji evanđeoski odlomak moramo uključiti i retke 19. i 20. jer se bez njih Ivanova poruka ne razumije dobro.
Kontekst je sljedeći: u razgovoru s Nikodemom očekivali su farizeji mesiju kao onoga koji će izreći božansku osudu – Isus kaže da nije tako.
»Bog je tako ljubio svijet« – dakle, prisutno je Božje očitovanje ljubavi prema svijetu. Bog nije Bog pesimist, Bog sit čovječanstva, nego je on Bog zaljubljen u ljudski rod. Toliko je zaljubljen u njega, toliko ga je volio da je »dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne«.
Vjerovati u Sina Jedinorođenca znači vjerovati u model čovječanstva. Tu Isus biva oslikan kao Sin Jedinorođenac. On je Sin Božji jer Isus očituje Boga u njegovoj ljudskosti; ali je i Sin čovječji jer predstavlja čovjeka u njegovoj božanstvenosti. Prema tome, u Isusu je obrazac čovječanstva. Oni koji su prihvatili taj obrazac, taj model čovječanstva, rast i ljudsko sazrijevanje, posjeduju sposobnost ljubavi koju nitko ne može uvjetovati.
»Ne propadne, nego da ima život vječni«. Za Isusa život vječni nije neko buduće obećanje, nego prisutna mogućnost. Svatko tko u svoj svakodnevni život ucijepi onu ljubav sličnu Božjoj – potpunu, bezuvjetnu i neograničenu – već posjeduje onu kvalitetu života koji se naziva vječnim – ne zbog trajanja, nego zbog kvalitete – jer je nerazoriv. Smrt ga ne može ni okrznuti.
»Ta Bog nije poslao Sina na svijet« – tu ne kaže »da osudi«, nego grčki glagol znači izreći presudu, a ne osuditi. Bog nije sudac, nego onaj koji očituje život. I Sin jednako tako!
Dakle, nije poslao Sina da sudi svijet. To su farizeji očekivali – Mesiju koji će doći i suditi, odvojiti dobre od zlih, čiste od nečistih, ali to nije Bog, to nije Isus. Nije dakle poslao Sina da sudi, nego »da se svijet spasi po njemu«.
Isus nudi alternativu života, alternativu društva. Oni koji ga prihvate, s njim su u punini života. »Tko vjeruje u njega« – vjerovati znači pristati uz takav lik čovjeka, čovjeka sposobna za neograničenu i bezuvjetnu ljubav – »ne osuđuje se«. Dakle, ne ide se prema nikakvu sudu. Ideja suda odsutna je u Ivanovu evanđelju. Tko vjeruje, ne ide prema nikakvoj osudi, nego je već u punini života.
Nasuprot tomu, tko ne vjeruje, već je osuđen jer »nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega«. Čovjek je taj koji se sam osuđuje odbijajući tu puninu života. Odbijanje punine života – Isusa – dovodi do punine smrti. To je značenje koje nam evanđelist poručuje, sud koji postaje osuda.
Božja poruka apsolutno je pozitivna: tko ga prihvati, već je u punini života, a onaj koji ga odbije, sam sebe sudi.
Stoga je Božja poruka apsolutno pozitivna: tko ga prihvati, već je u punini života, a onaj koji ga odbije, sam sebe sudi. I evo nam sada 19. i 20. retka koji nam bolje pojašnjavaju Ivanovu misao.
Piše Ivan: »Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.« Evo nam suda. Oni koji su vidjeli tu svjetlost i nisu joj se približili ostaju u tami, u ozračju smrti. Oni koje je ta svjetlost privukla ulaze u puninu života. Tumači evanđelist: »Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.«
Prema tomu, nema nikakva Božjeg suda ni osude – postoji samo pozitivna ponuda života. Tko ga primi, već se nalazi u punini života; tko ga odbije jer punina života nije u skladu s njegovim interesima, željama, ostaje u ozračju smrti. Ne zbog Božje osude, nego onoga suda koji čovjek – vlastitim izborom – čini nad samim sobom.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.