Otac Walter se 1962. vratio u Sjedinjene Američke Države nakon neke 23 godine provedene u Sovjetskom Savezu: 15 godina u gulagu i Sibiru te pet godina u zloglasnom moskovskom zatvoru Lubianka. Otac Ciszek smatrao se mrtvim jer o njemu nitko (ni njegova obitelj, ni isusovci) nije čuo ništa od 1939.

Priča o njegovu povratku bila je istinska senzacija za medije. Njegov zrakoplov je tog tmurnog jutra 12. listopada 1962. sletio na zračnu luku Idlewild, NY (danas John F. Kennedy), a čekale su ga brojne novinarske ekipe i televizijske kamere. U zračnoj luci su svog brata željno iščekivale sestre te dvojica isusovaca. Zapravo, nitko sa sigurnošću nije znao hoće li to biti otac Ciszek ili neki sovjetski varalica, prenosi portal Katoličkog tjednika “Nedjelja”.

„Znam što radim“

Dvojica subraće koja su ga čekala u zračnoj luci, Thurston N. Davis i Eugen Culhane, bila su njegovi školski kolege iz 1930-ih, prije nego što je iz SAD-a otišao u Rim na studij. U Rimu je i zaređen 1937. Potom je 1938. raspoređen u isusovačku misiju u Albertynu u Poljskoj da služi katolike istočnog obreda. Ruske trupe pregazile su Albertynu 1939., i od tada se o ocu Ciszeku nije ništa čulo sve dok njegove sestre nisu 1961. (neki izvori navode i 1955.) dobile pismo, navodno od njega, poslano iz Sibira.

Uslijedila su i druga pisma, ali sestre nisu mogle vjerovati da je to Walter sve dok nije počeo pisati o obiteljskim događajima iz doba svog djetinjstva te se raspitivati ​​o drugim članovima obitelji. Tada su, uz pomoć prijatelja, stupile u kontakt s Vladom SAD-a, State Departmentom, kako bi isplanirale putovanje u Rusiju te ga posjetile. Umjesto toga, State Department je organizirao da oca Ciszeka „razmijene“ za drugorazrednog sovjetskog špijuna koji je uhićen u Washingtonu. No, nitko, međutim, nije sa sigurnošću znao hoće li pravi Walter Ciszek izići iz zrakoplova. Kada je stupio na američko tlo, svi su se, najzad, mogli uvjeriti da je to zaista on. Nakon povratka u Sjedinjene Američke Države 1963. napisao je dvije knjige o svojim godinama u Rusiji: S Bogom u Rusiji i On me vodi.

„Svo vrijeme dugog leta iz Moskve pitao sam se kako će biti ponovno vidjeti Sjedinjene Američke Države nakon 24 godine provedene u Sovjetskom Savezu, uglavnom u Sibiru“, napisao je otac Ciszek i dodao da je toliko želio vidjeti i zagrliti svoje sestre i svoju subraću te da se od silnog uzbuđenja gotovo ne sjeća dočeka na Idlewildu „osim bljeskalica u ranu zoru, velikog broja novinara i, nadasve, osjećaja radosti zbog povratka kući“.

Foto: Pixabay

Walter je bio dječak kojemu tučnjave nisu bile nepoznanica i znao je počesto izostajati iz škole. Razgovori s roditeljima i mjere koje su oni poduzimali nisu imali učinka.

Njegov otac, vrijedni poljski imigrant, bio je zapanjen kad je njegov sin, bez ikakva vidljiva razloga i najave, odlučio postati svećenik.

Već u tinejdžerskim godinama Walter je počeo pohađati malo sjemenište u Michiganu. Godine koje je tu proveo pokazale su da je i dalje uporan, odlučan, pa čak i tvrdoglav. Bez ičijeg savjeta ili dopuštenja za vrijeme korizme sam je sebi zadavao pokoru poput kupanja u hladnom jezeru i posta o kruhu i vodi. Upozoren da bi tako mogao naštetiti svome zdravlju, svojeglavi sjemeništarac je uzvratio: „Znam što radim.“

Godinama kasnije Ciszek je uvidio i shvatio svoju samovolju i manjkave motive koji su se nalazili iza njegovih mladenačkih postupaka. Ali Bog djeluje i kroz naše nesavršenosti. Uporabio je Walterov natjecateljski duh kako bi ga privukao isusovcima. Inspiracija za to je proizišla iz biografije svetog Stanislava Kostke, poljskog mladića koji je pješačio 500 km da bi se pridružio redu. Bio je to izazov za buntovnog mladića koji je znao da će se kao isusovac morati naučiti posluhu. Na kraju, kako je kasnije objasnio, „napokon sam odlučio, budući da je bilo tako teško, učinit ću to“.

Ali Bog djeluje i kroz naše nesavršenosti.

Ubrzo nakon ulaska u isusovački novicijat 1928., Walter je bio snažno ganut vijestima iz Rusije gdje su komunističke vlasti zatvorile sva sjemeništa, svećenike i biskupe utamničile, te se, potaknut i apelom pape Pija XI., prijavljuje za službu u Rusiji. Poslan je 1934. na studij na Papinsko rusko sveučilište (Russicum) u Rimu. „Nikada prije nisam sumnjao da je Božja volja za mene da odem u Rusiju. Od dana kad sam prvi put čuo poziv, to uvjerenje činilo je srž mog života“, napisao je.

Pouzdanje u Providnost

U lipnju 1937. zaređen je po istočnom katoličkom obredu koji je bio dominantan među katolicima u tadašnjem SSSR-u, a donekle i blizak samim ruskim pravoslavcima. U ožujku 1940. Ciszek je napokon uspio ući u Rusiju na kolima poljskih radnika koji su se uputili u sječu šume. Nisu mu smetali naporan rad i surovi uvjeti radnog logora na Uralu. No, bio je razočaran što nije pronašao način za evangelizaciju. Bio je to „skoro ne-apostolat“, rekao je jednom zgodom jer su se čak i radnici katolici bojali komunističkih doušnika i odbijali su govoriti o Bogu, pogotovo dolaziti na mise. I tako, dok su Ciszek i još jedan njegov subrat izgovarali svoje skrivene mise u šumi, pitao se: „Jesu li moje djelovanje i odricanja bili uzaludni? Trebam li odustati?“

U ožujku 1940. Ciszek je napokon uspio ući u Rusiju na kolima poljskih radnika koji su se uputili u sječu šume.

Bilo je to, rekao je, „iskušenje s kojim se suočio svatko tko iznenada otkrije da život nije onakav kakav je očekivao“. Ali upravo kad je počeo sumnjati da je Božja volja da bude u tom radnom logoru na granici Europe i Azije, uhićen je kao špijun i poslan u zloglasni moskovski zatvor Lubianka. Na kraju je u njemu proveo pet godina, uglavnom u samici.

Uhićen je kao špijun i poslan u zloglasni moskovski zatvor Lubianka.

Na početku se nije previše brinuo. Znao je da je nevin. I uz to imao je „veliko povjerenje“ u svoju sposobnost da odoli bilo kakvu ispitivanju i istražitelju. On svećenik, borac na strani istine, odoljet će svemu, smatrao je. Njegova snaga, disciplina i molitva zasigurno su mu pomogli. Ali Lubianka ga je iscrpila stalnom glađu, izolacijom te cjelonoćnim ispitivanjima. Tu je bio i neprestan psihički pritisak na zatvorenika, koji je lomio i one najjače. Nakon godinu dana zlostavljanja, često drogiran, suočen s izvjesnom prijetnjom smrću, Ciszek je učinio ono za što je bio siguran da nikada neće: potpisao je dokumente koji su sugerirali da je špijunirao za Vatikan.

Poslije toga osjećao se potpuno uništen i izjedala ga je duboka krivnja zbog toga što „nisam bio ni blizu čovjek kakav sam mislio da jesam“. Najzad se suočio s istinom. „Tražio sam Božju pomoć, ali sam vjerovao u svoju sposobnost da izbjegnem zlo i odgovorim na svaki izazov. . . Cijelo sam vrijeme zahvaljivao Bogu što nisam poput ostalih ljudi…U tom najkritičnijem ispitu pouzdao sam se u sebe – i nisam uspio.“

Izjedala ga je duboka krivnja zbog toga što „nisam bio ni blizu čovjek kakav sam mislio da jesam”.

Ispitivanja su se nastavila, a Ciszek je pao u potpuni očaj. Prestravljen, bacio se pred Boga priznajući svoju potpunu nemoć. Tada je, u jednom trenutku bljeska zasljepljujuće svjetlosti, uspio vidjeti „milost koju mi ​​je Bog pružao cijelog života“.

Prestravljen, bacio se pred Boga priznajući svoju potpunu nemoć.

„Znao sam da se moram potpuno prepustiti volji Oca i živjeti u tom duhu samoprepuštanja Bogu. Učinio sam to. To iskustvo mogu opisati kao osjećaj predavanja u potpunosti u Božje ruke, potpuno svjestan da ja više ništa ne vodim. Previše je to jednostavno izrečeno, ali ipak je ta odluka utjecala na svaki sljedeći trenutak mog života. Moram to nazvati obraćenjem… Bili su to istodobno i smrt i uskrsnuće.“

To iskustvo mogu opisati kao osjećaj predavanja u potpunosti u Božje ruke.

Vršite Božju volju svaki dan

Otac Walter Ciszek postao je novi čovjek – i to se odmah vidjelo. Shvativši da ne mogu njime manipulirati, komunistička vlast ga je osudila na 15 godina teškog rada u gulagu u Sibiru. Uvjeti u gulagu su bili stravični. Zatvorenici su gladovali i bili poput robova. Iscrpljivani radom do besvijesti, smješteni u užasnim uvjetima i slabo odjeveni. Bilo je to groblje živih ljudi. Možda ih je milijun i pol umrlo tijekom surova rada i pokušaja industrijalizacije smrznute pustoši.

Shvativši da ne mogu njime manipulirati, komunistička vlast ga je osudila na 15 godina teškog rada u gulagu u Sibiru.

Foto: Pixabay

Ipak, u tom carstvu košmara otac Ciszek je znao pronaći radost donošenja Krista svojim suutamničenicima. U tajnosti je krstio, ispovijedao, skrbio o bolesnicima i umirućima, držao propovijedi i duhovne nagovore, slavio mise i dijelio pričest. Tim tihim junaštvom izgradio je „uspješnu župu“, iako je to imalo svoju cijenu. Kažnjavan je zbog svoje djelatnosti najtežim poslovima. Morao je kopati po 15 sati dnevno, izvlačio je trupce iz zaleđene rijeke, puzao kroz opasne i minirane tunele, krampao kanalizacijske usjeke na temperaturama ispod ništice…

„Kako ste preživjeli?“, pitali su ga kasnije. „Božja Providnost“, uvijek je odgovarao. Prepustiti se toj Providnosti, Božjoj volji, u svakodnevnim situacijama – bio mu je najvažniji zadatak. Mnogi će ga danas zbog toga nazvati apostolom Božje Providnosti.

Otpušten je iz gulaga 1955., ali mu je kretanje bilo ograničeno samo na Sibir. Otac Ciszek se posvetio služenju lokalnim kršćanima koji su gladovali za sakramentima i svećeničkom podrškom. Služio je tako učinkovito da ga je policija progonila iz jednog grada u drugi. Njegovo neočekivano puštanje u Sjedinjene Države 1963. vjerojatno ga je poštedjelo novog uhićenja.

„Kako ste preživjeli?“, pitali su ga kasnije. „Božja Providnost“, uvijek je odgovarao.

„Ako želite imati mir na kraju svog života, vršite Božju volju svaki dan“, govorio je ovaj oniski Poljak, američki državljanin, čija je vjera prokušana u komunističkim gulazima i ledenim pustošima Sibira, a za koga je 1990. pokrenut proces beatifikacije. „Božja volja može se razaznati po plodovima duha, duševni mir i radost srca dva su takva znaka, pod uvjetom da slijede potpunu predanost i otvorenost Bogu i ne temelje se na vlastitim željama.“