U Markovu Evanđelju čitamo jedan dramatični događaj ozdravljenja opsjednutog djeteta koga Isusovi učenici nisu mogli osloboditi, a očajni se otac usudio stati pred Isusa i izložiti svoju poljuljanu vjeru. “Ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!” Nato mu Isus reče: “Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Dječakov otac brže povika: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” Ovaj odlomak pokazuje svu dramu naše vjere i nevjere. Imamo dojam da kad bi unesrećeni otac izgovorio jednu krivu riječ dječak bi ostao zauvijek izgubljeni slučaj. Ali otac dječaka reagira brzo i s rizikom. Zapravo baca svo svoje povjerenje u Isusove ruke i čudo se događa. A bio je to, kako čitamo, težak i bezizlazan slučaj, prenosi Radio mir Međugorje..

Rizik koji Gospodinu dopušta da od bezizlaznog učini perspektivno.

Vjera traži povjerenje i rizik, predanje u Božje ruke. Sve to u teoriji znamo, često tako i molimo, ali možda nam baš taj rizik nedostaje. Rizik koji Gospodinu dopušta da od bezizlaznog učini perspektivno. Lukava je molitva dječakova oca: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” Na takvoj lukavosti Bog ne zamjera, dapače, divi joj se, nagrađuje one koji se usude svoj život staviti na Božju kocku. Iskrena je to molitva. Vjerujem, iako mi vjere nedostaje, ali htio bih vjerovati. Nisam dobar, ali bih htio biti dobar. Nisam pošten ali bih htio biti pošten. Ili kako je molio jedan svetac: ‘Ljubim te gospodine i dok to izgovaram znam da te lažem. Ali, ništa za to. Lagati ću sve dok ta laž ne postane istinom.’