Na dan obećanja obećanik obnavlja krsne zavjete. Prisjeća se (ako nije vijećnik, jer mu tada organizacijski dio okupira misli) milosti dobivenih na dan krštenja. Što smo dobili toga dana? Školski rečeno: vjeru, nadu i ljubav. Teološki rečeno: bogoslovne kreposti. U praksi: nešto što dotad nismo imali. Da! Vjera, nada i ljubav nisu nešto što čovjek proizvodi u svom srcu. To nije nešto što ima izvor u čovjeku. To je Božje. Po krštenju Bog nam to besplatno daruje. U tome je razlika je li čovjek kršten ili nije, piše fra Ivica Janjić za portal Franjevačka mladež.

Vjera, nada i ljubav nisu nešto što čovjek proizvodi u svom srcu. To nije nešto što ima izvor u čovjeku. To je Božje.

Nerijetko se čuje ona izreka „Važno je biti dobar čovjek.“ Mogu biti dobričina na kvadrat, no ako ne računam na Božju milost, ne mislim valjda da sâm od sebe mogu biti dobar i tako se spasiti? Ne mislim valjda da mogu zaslužiti spasenje, da sâm od sebe mogu ispravno ljubiti, vjerovati i nadati se? Zašto je onda Krist išao na križ? Čemu krštenje i ostali sakramenti ako mi ne treba Njegova milost i mogu bez dioništva u Njegovoj žrtvi?

Ispravno vjerovati, nadati se i ljubiti ne možemo sami od sebe jer smo ranjeni, u palom smo stanju. Po krštenju Bog nas tomu podučava, iznutra u srce ulijeva milost. Preciznije rečeno, ne samo da nas podučava nego nas i osposobljava, omogućuje nam da ljubimo, nadamo se i vjerujemo! Smisao je ljubiti Božjom ljubavlju. Nadati se u Bogu. Vjerovati vjerom koju Bog daje odozgor. Čistom, nepatvorenom.

Smisao je ljubiti Božjom ljubavlju.

Sama naša volja nije dovoljna. Potrebno je da volja surađuje s milošću. Da se volja otvori milosti. Milost preobražava, ne moja volja. Uzmimo primjer žednoga čovjeka. On može reći „nisam više žedan“ ili „utažio sam žeđ“, ali ništa se neće promijeniti ako on to samo govori, a ne ode po vodu i ne pije s izvora. Činjenica jest – ako ne odem po vodu, moja žeđ neće biti utažena. Trebam doći do izvora. Voda utažuje žeđ, ne put koji sam prevalio do vode. Ipak, bez tog prevaljenog puta ne bih ni došao do vode. Takav je odnos milosti i volje.

Mogu govoriti da ljubim, ali ako se ne otvorim Gospodinu da od Njega primim taj dar, ako ne uklonim iz srca ono što mi priječi plodove toga dara, ništa se neće promijeniti.

Mogu govoriti da ljubim, ali ako se ne otvorim Gospodinu da od Njega primim taj dar, ako ne uklonim iz srca ono što mi priječi plodove toga dara, ništa se neće promijeniti. Mogu to željeti, ali tražim li to unutar sebe, a ne dolazim Gospodinu na izvor, neću moći činiti to što želim. Zato se krstimo, primamo sakramente, molimo, sudjelujemo na Misnoj žrtvi. To je naš dolazak na vodu. Dolazak Onomu koji ima moć mijenjati. Ne možemo sami sebi utažiti žeđ. Mi ne proizvodimo milost, nego nalazimo put do izvora milosti. Bog utažuje žeđ, daje i stvara u nama ono što sami ne možemo.

Milosrđe spašava i preobražava, ne moja dobra volja, ne moja plemenitost.

Često i sami kušamo da bismo štogod htjeli, a ne možemo. Imamo volju, a nemamo snagu. Kad je volja prisutna, a snage nema, znak je da se treba više uteći Gospodinu, znak je da smo previše počeli činiti svojim snagama, a malo računamo na Božje. Dođi Gospodinu. Dođi na izvor. Pitaj Njega. Crpi od Njega. Uči od Njega. On je došao poviti ranjeno. Dođi na izvor milosti. Milosrđe spašava i preobražava, ne moja dobra volja, ne moja plemenitost. Božja ljubav, Božja snaga. Ne moja.