Vrlo mi se svidjela misao koju nedavno pročitah: „Pravi se smisao života sastoji u tom da posadimo stabla pod čijom sjenom možda nikada nećemo sjediti“ (Nelson Henderson). Na nju nadovezuje svoje razmišljanje suvremeni duhovni učitelj Anselm Grün i piše: „Veliki ljudi nikada nisu tražili kratkoročni uspjeh. Oni su sadili stabla čiju stvarnu visinu nikada nisu vidjeli. Oni su gradili katedrale dovršenje kojih nikada nisu doživjeli. Ali su imali san koji je promijenio budućnost. Plodove njihova rada ubirali su naraštaji poslije njih. Pravu veličinu pokazuje onaj tko se brine za svoje potomke, tko punim angažmanom pristupa projektima čije će plodove drugi uživati.“

Pravu veličinu pokazuje onaj tko se brine za svoje potomke, tko punim angažmanom pristupa projektima čije će plodove drugi uživati.

I doista. Divimo se djelima tolikih velikih umjetnika koji su uz sjajna dovršena ostavili i mnoštvo nedovršenih djela: u književnosti, umjetnosti, glazbi ili na kojem drugom području, a radili su na njima doslovce do posljednjega daha. Iza njih su ostajali cijeli arhivi, knjižnice, galerije, muzeji. Znali su da neće doživjeti dovršenje nekih svojih djela, no i dalje su stvarali. Neka bude za druge. Mnogi su živjeli na rubu siromaštva, ali su stvarali, jer ih je nešto iznutra tjeralo na to. Vodila ih je misao: netko će u tome jednom uživati, a znali su da to neće biti oni. Ništa zato, i dalje su stvarali. Isto tako, toliki su ljudi ostavili zadužbine, fondove i darovnice iz kojih će se izgraditi nešto značajno na opću korist: bolnica, sirotište, škola, kuća za beskućnike… Ostavili su plemenito djelo iza sebe po čemu će biti pamćeni i spominjani.

Neka bude za druge.

Suvremeni čovjek živi za sadašnji trenutak. Hoće odmah vidjeti rezultat, doživjeti uspjeh, nema volje čekati niti planirati na duge staze. Pogotovo ne razmišlja što će biti u nekoj daljoj budućnosti. Ako tako ne ide, odustaje i počinje nešto drugo, a najčešće ništa ni ne postigne. I ono što uradi, nerijetko nema vremena uraditi kako treba, jer je trebalo završiti u predviđenom roku: dovršiti gradnju, svečano otvoriti, „uslikati se“ s time i pokazati se drugima sa svojim uspjehom. To vrijedi osobito za političke stranke, posebno prije izbora. Kao da s njima počinje i završava svijet.

Izgubili smo i zajedništvo i osjećaj za baštinu…

Izgubili smo i zajedništvo i osjećaj za baštinu, za ono što smo naslijedili, što su nam drugi ostavili, osim ako je to bogatstvo u komu možemo uživati čim nam predak zatvori oči i najčešće to olako potrošimo i proigramo. Ionako se nismo oko toga trudili. A stari su narodi, osobito istočnjaci, silno cijenili baštinu. Sjetimo se samo starozavjetnog Nabota i njegove očevine koju je baštinio, vinograda na koji je oko bacio kralj Ahab. Bože sačuvaj da prodam baštinu otaca svojih! (usp. 1Kr 21,3). A zar nije lijepo kazati s ponosom i zahvalnošću: Eno, onu trešnju, jabuku ili onaj vinograd posadio je moj otac. I biti ponosan ako nešto sami zasadimo i podignemo za svoju djecu. To ima posebno značenje i posebnu vrijednost. Neka imaju po čemu pamtiti svoje roditelje.

Veliki ljudi ponosni su na baštinu svojih predaka i na ono što potomcima u baštinu ostavljaju, svjesni da su oni samo jedna alka u divnom nizu naraštaja, a ono drugo sitne su duše.

Izvor: Nedjelja.ba