Crkveni su oci često isticali važnost poniznosti, a ipak, čini se da ta vrlina biva shvaćena odviše olako. Zanimljivo je spomenuti da je jedan rabin poticao svog učenika da u svakom od džepova svojih hlača nosi dva papirića, od kojih bi na jednom pisalo “Svijet je stvoren samo zbog mene”, a na drugom “Prah sam i pepeo”. Zašto? Jer između ostalog, istinsko poznavanje sebe, ili barem svojih ograničenja uvelike omogućava dopustiti i drugima da žive svoja “ograničenja”, a ne ono što mislimo da bi trebali živjeti.

Ove misli ne aludiraju na to da je potrebno opravdavati zlo i grijeh, već radije na to da je prije svake osude potrebno zastati i promisliti. Često mislimo da znamo sve o nekoj osobi, a ako i ne znamo, naša nam “poniznost” govori da poznajemo barem većinu toga, dok u stvarnosti – ne znamo ništa. Nikada nećemo znati što osoba nosi u sebi, što na kraju krajeva niti ne moramo.

Poznati gruzijski svetac, sv. Gabriel Gruzijski, nakon velikih mističnih iskustava često je pred ljudima znao izigravati pijanicu i glumiti “ludu” kako si ne bi umislio da je bolji od drugih. Bio je svjestan toga da je u očima svijeta pozvan biti tek “Kristovom ludom” i ništa više, odnosno – ne udovoljavati prohtjevima i očekivanjima svojih suvremenika.

Mnogi bi katolici vjerujem, u najsvetijoj želji i toj svetici savjetovali kako da iskorijeni neke svoje grijehe. Kakva bi to bila šteta, budući da bi smo ostali zakinuti za otkriće njenog Malog puta.

Sol zemlje…ili?

Ta je opasnost i napast posebno izražena u katoličkim krugovima. U najboljoj i istinskoj želji da nasljedujemo Krista pokušavamo živjeti sakramentalno, trudimo se biti što čovječniji, a u odnosu s drugima ispadamo najveće zvijeri. Olako pomislimo da na temelju nekoliko homilija ili kateheza razumijemo sve, od čega nije izuzeta ni Einsteinova teorija relativnosti, a onda i ono što bi netko drugi trebao napraviti sa svojim životom.

Veliki sveci, svjesni zahtjevnosti i nemogućnosti toga da promjene ono što je u njihovom životu bilo potrebno promjene često su se znali šaliti sa svojim slabostima. Tako je sv. Mala Terezija, naučiteljica Crkve često ponavljala: “Ne čudim se više ničemu, znam da sam slaba. Što više, svaki dan otkrijem jednu novu nesavršenost.” Mnogi bi katolici vjerujem, u najsvetijoj želji i toj svetici savjetovali kako da iskorijeni neke svoje grijehe. Kakva bi to bila šteta, budući da bi smo ostali zakinuti za otkriće njenog “Malog puta”.

Zanimljivo je spomenuti da je jedan rabin poticao svog učenika da u svakom od džepova svojih hlača nosi dva papirića, od kojih bi na jednom pisalo ‘Svijet je stvoren samo zbog mene’, a na drugom ‘Prah sam i pepeo’.

Isto vrijedi i za primjer Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Taj, genijalni pisac, imao je problema s alkoholom. Zanimljivo je da ga njegov duhovnik od razgovora do razgovora nije pitao “Jesi li pio?”, već radije “Što si zadnje napisao?” Znao je, poznavajući njegovu nutrinu da je Dostojevskog potrebno ispravno usmjeriti i pripremati na vođenje onih bitki koje može voditi, jednako kao i na korištenje onih talenata koje treba iskoristiti.

Koliko god da smo pobožni i koliko god duhovnih obnova, seminara i kateheza pohodili, i dalje nismo u koži druge osobe. I dalje nemamo pravo olako shvaćati životnu situaciju pojedine osobe, već radije obavezu – plakati i suosjećati s drugim.