Tijekom došašća u čitanjima i pjesmama stalno slušamo o skorom dolasku Spasitelja. Jednom me je jedna osoba, govoreći o toj temi, pitala: „A od čega bi me to Bog trebao spasiti?” Ja bih se radije zapitao: „A od čega ne?!” Koje je to područje u mojem životu toliko savršeno i dobro da mogu reći da mi ne trebaju Božja milost i Božje vodstvo? Ne moramo imati previše životnog iskustva, nego samo malo iskrenosti i poniznosti da zaključimo kako naš život više nalikuje utapanju nego mirnoj plovidbi.

Put u pustinji

Evanđelist Marko snažno se oslanja na starozavjetne slike. Odmah na početku današnjeg ulomka citira Malahiju i Izaiju (usp. Mal 3,1; Iz 40,3), proroke u čijim se djelima osobito ističe najava Kristova dolaska. Njihove riječi evanđelist primjenjuje na Ivana Krstitelja, kojega naziva glasnikom (doslovno anđelom) koji je poslan u pustinju da pripravi put. Ova nam je slika otprije poznata iz Knjige Izlaska: tada je Bog poslao anđela da vodi Izraelce kroz pustinju, da ih na tom putu čuva i uspješno dovede do cilja (usp. Izl 23,20). Pustinja je izraelskom narodu u dugih četrdeset godina lutanja postala mjesto kušnje, ali i škola u kojoj je učio kako hoditi Božjim putem, da bi se očistio od mentaliteta robovanja te mogao slobodan ući u obećanu zemlju. Nismo li već rekli da je došašće naša priprema, škola za susret s Gospodinom?

Hrvatski prijevod spomenutih proročkih riječi pomalo je nespretan: u izvorniku ne piše da treba pripraviti put Gospodinu, već Gospodnji put – put kojemu je Bog autor. Bog je Izraelcima pokazao doslovni put kroz pustinju, ali im je istovremeno kroz Zakonik pokazao i duhovni put, odnosno onaj način života koji će im preobraziti nutrinu i njihov duh približiti njemu. No, nakon što su došli do kraja fizičkog puta, Izraelci su pomislili da to ujedno označava kraj duhovnog puta i da više ne trebaju držati Božje zapovijedi, pa su prestali njime ići. A što se događa s putevima kojima nitko ne ide? Oni zarastu! Zato najprije prorok Izaija, a sada i Ivan Krstitelj, pozivaju ljude da taj zarasli put očiste, da ponovno krenu putem pravednosti, da se sjete Božjih zapovijedi koje su dobili u pustinji i svega što je Bog za njih učinio, jer će on uskoro ponovno doći i spasiti one koji za to budu pripravni.

Radosna vijest o dolasku Spasitelja

Sve ovo nagovještava da se Bog ponovno sprema izvršiti veliko djelo spasenja u ljudskoj povijesti: namjerava povesti novi Izlazak u novu obećanu zemlju, koji će u mnogočemu biti sličan onom prvom Izlasku, ali će ga i uvelike nadmašiti. To je radosna vijest – evanđelje – vijest da Spasitelj dolazi.

Zanimljivo je da riječ evanđelje nije izvorno kršćanska riječ. Jedan natpis iz antike (Prienski kalendarski natpis) govori o tome da je Providnost podarila čovječanstvu spasitelja koji će dokinuti sve ratove i sve dovesti u red te da je ta objava radosna vijest (evanđelje) svijetu. No ovaj natpis ne govori o Kristu, nego o rođenju „božanskog cara” Augusta. U njega su ljudi polagali nade da će ih izbaviti od svih problema. Stoga, kada Marko svoje djelo započinje riječima: „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega” (Mk 1,1), on svima izgubljenima i napaćenima poručuje da ne traže spasenje u caru Augustu jer on nije i ne može biti ni spasitelj ljudi ni božanstvo. Tu moć ima jedino Isus Krist, o kojem govori Markova knjiga.

No ovo su bile jako opasne riječi: u ono je vrijeme država nalagala da se cara štuje kao Boga i spasitelja, a svaki je navjestitelj pravog evanđelja zapravo tvrdio da je to laž. Progoni kršćana uslijedili su upravo zato što su oni raskrinkavali lažne bogove i lažne spasitelje. Danas imamo „blaže” društveno uređenje pa se ljude ne pogubljuje zbog nepoćudnih riječi, ali ne možemo reći da u pojedinim slučajevima ne postoji orkestrirani progon onih koji se usuđuju suvremene idole nazvati lažnima. Sjetimo se samo koliko čujemo zahtjeva (gotovo ucjena) da Crkva promijeni svoj moralni nauk, i to od onih koji joj uopće ne pripadaju… No Crkva ne može odustati jer zna da bi napuštanje Božjih zapovijedi i prirodnog zakona te stavljanje ljudskih, a ne Božjih želja u središte za čovječanstvo značilo sigurnu propast. Grijeh nikada ne donosi ono što obećava i uvijek vodi u propast – prije ili kasnije – kako na razini društva kada se donose zakoni koji legitimiraju ono što nije Božje, tako i na individualnoj razini kada u svojoj savjesti racionaliziramo i opravdavamo osobni kompromis s grijehom.

Malo smo izokrenuli smisao ljudskih prava i napravili od njih izgovor za radnje koje su opačina u Božjim očima. Ljudska su prava u prvom redu tu zato da uređuju granice u odnosu prema drugoj osobi. A kada govorimo o sebi i svojem životu, naš orijentir ne smiju biti prava, nego dužnosti – valja nam činiti ono što je dobro, istinito i lijepo.

Zaključak

Kada se nalazimo u nepoznatom kraju, zaći s jasno označena puta zasigurno znači izgubiti se, a možda i propasti. Zemlja nije naša domovina: ona je mjesto progonstva, a mi smo hodočasnici na putu prema pravoj, nebeskoj domovini. Samovoljno sići sa sigurnog puta – napustiti Božje zakone i poći u nepoznato – prava je ludost. Nikada se u povijesti čovječanstva to nije pokazalo dobrim.

Bog nas poziva da se vratimo na njegove staze, ali ne zato što bi on imao išta od toga, nego zato što nam želi dobro i zna da je za sve ljude to jedini put na kojem mogu naći smisao, radost i život.