"Da bi čovjek bio sretan i zadovoljan, mora najprije prihvatiti samoga sebe. Prihvatiti da sam to što jesam. Baš ova osoba sa svim prednostima i nedostatcima. Čim to ne prihvaćam nego hoću biti nešto drugo, sam sebe uvaljujem u nevolje", poručuje mons. Anto Orlovac.
Tekst je preuzet s portala Nedjelja.ba:
Lijepo naglašava suvremeni duhovni pisac Wilfrid Stinissen da nam je život Božji dar i zadatak, te da je svaki čovjek neponovljiv. Zatim primjećuje: „Krišom gledati lijevo i desno, i uspoređivati se s drugima, znači učiniti život težim nego što jest.“ (W. Stinissen, Ali najveća je među njima ljubav, str. 95) To je ujedno i određena pobuna protiv Boga; možda i nesvjesno odbacujem Njegov dar, hoću drugi. Ne priznajem Njegove kriterije, postavljam svoje.
A činjenica je da čovjek postaje nesretan tek onda kad se počne uspoređivati s drugima. Sjetimo se one Isusove priče o radnicima u vinogradu koji dolaze u različito doba dana, imaju „klizno radno vrijeme“, netko duže, a netko kraće, a navečer svi primaju istu plaću. Ujutro je onaj što je prvi došao bio sretan kad je dobio posao i bio siguran da će zaraditi dnevnicu. Uvečer kad je baš tako isplaćen kako se pogodio s poslodavcem, bio je nesretan. A zašto? Zato što se usporedio s onim drugim koji je za sat vremena rada jednako dobio. Da se nije s njim uspoređivao, bio bi otišao sretan kući. Ovako, nije!
Biti ono što nisi
I suvremeni čovjek jako je podložan toj bolesti. Nije važno ni koliko imam, ni koliko trebam, nego koliko ima susjed. Ima on, moram i ja. Čak i ako mi ne treba. Ako to ne uspijem, nesretan sam. Dopuštam da sreću mojega života određuje netko drugi ili nešto drugo. A sretan mogu biti samo u sebi. Sreća stanuje u srcu, ili je nema.
A nije riječ ni samo o osjećaju sreće ili nezadovoljstva. Stvar može eskalirati. Čovjek koji nije zadovoljan onim što jest i što ima, želi biti netko drugi, nešto drugo. Prelijepo to oslikava Stinissen: prvi ljudski par, stvoren na sliku Božju, bio je sretan, družio se s Bogom, bio u skladu s prirodom, bio, veli Biblija, u raju. Raj je sklad. Napasnik ih je baš tu napao. Uspio je u njima probuditi nezadovoljstvo onim što jesu i potaknuti ih da požele biti ono što nisu i što zapravo i ne mogu biti. Dotad su bili sretni što su stvoreni na sliku Božju, što su Božji prijatelji, ali zašto ne bi bili “kao Bog“ (usp. nav. mj., str. 95). Hoće biti ono što nisu, hoće biti ravni Bogu. A to ne mogu. To donosi nesreću. Napuhivala se žaba, pa se raspukla. Sad više nisu prijatelji Božji, a jer nisu ni mogli postati „kao Bog“, postadoše neprijatelji Božji. Umjesto velikog skoka naprijed, eto silnog sunovrata natrag, dolje, u ponor. Eto do čega dovede želja biti ono što nisi, a ne htjeti biti ono što jesi.
U potrazi sebe
A napast je velika htjeti biti nešto drugo. Počinje to već od predkorizmenih „maškara“. Prerušavaš se u nešto drugo, pokazuješ neko drugo lice. Tu muško želi biti žensko, tu ljepotica hoće biti vještica, tu dijete hoće imati brkove, tu pristojan čovjek želi biti razbojnik, itd. To je doduše uglavnom bezazleno i kratko traje. A kod nekih to potraje duže, čak cijeloga života.
Je li sretan „vječni student“ koji započne jedan studij, pa mu se to ne sviđa, uzme drugi, pa ga ni to ne zadovoljava, i tako u beskraj? Izgubljen slučaj. Nikad ni u čemu neće postati velik. Je li sretniji čovjek koji ima jednu ženu, „ljubav svog života“ s kojom mirno živi, ili onaj što se desetak puta zalijetao, ženio i rastavljao, a sve tražeći sreću u nekomu drugom, u nekoj drugoj. Možda sreća i jest u tom drugom, ali što vrijedi, kad je u njemu nema? U zajednicama može biti izvor velikih neprilika kad netko ne nađe sebe, kad bi htio biti netko drugi, uvijek raditi nešto drugo nego mu je povjereno. Htjeti biti poglavar, stajati na visoku, ali nemati kapaciteta za to. Nesreća i za njega i za zajednicu.
Budi što jesi
Danas se propagira kao nešto poželjno na još jedan način ne biti to što jesi. Stvoren si kao muško ili žensko. Biblija upravo tako kaže: „Muško i žensko stvori ih.“ Jedno i drugo je dobro, poželjno, lijepo, usrećujuće. Ali samo ono od toga što je tebi dano. Ne htjeti to prihvatiti, nego htjeti biti nešto drugo, znači nepotrebno lutanje. Sad nas uče da mi nismo ni muško ni žensko, nego ono što od toga izaberemo. Ako treba, tu su operacije. Kad ti dosadi biti muško, postani žensko. I obrnuto. Ako nisi bio sretan kao muško, tko ti jamči da ćeš biti sretan kao žensko? Doduše, nekoga ćeš ipak usrećiti: plastične kirurge. Operacije nisu besplatne.
Ima jednostavan recept kako biti sretan: budi to što jesi, prihvati samoga sebe sa svim svojim vrijednostima i ograničenjima. Prihvati život kao dar i kao zadatak. Zadatak koji nitko umjesto tebe ne može učiniti. Jer i ti si neponovljiv. Evo još jednom briljantnog Stinissena: „Bog se ne posvećuje serijskoj proizvodnji. Sve što Bog čini originalno je i ekskluzivno. Ne postoji nitko kao ti.“ (nav. dj., str. 94)
Ne uspoređuj se! To ne donosi sreću. I ne pokušavaj biti netko drugi! Budi ti, ali razvijaj sve svoje sposobnosti! Svoje, a ne tuđe. I vidjet ćeš koliki si. Toliko velik da ti neće pasti na um s nekim se uspoređivati. Uostalom, čuo si kako govore sretni i zadovoljni ljudi: „Ne bih se ni s kim mijenjao!“