Današnja biblijska čitanja stavljaju pred nas temu bratske opomene. Odlomak iz Knjige proroka Ezekiela ukazuje nam da je još u Starom zavjetu zadaća bila brinuti se ne samo za sebe i za vlastito spasenje, već i za spasenje bližnjih. Dužnost starozavjetnog vjernika uključivala je i obvezu opomene grešnika, odnosno bezbožnika, da se odvrati od svojega zloga puta. Starozavjetna vjera tako bitno uključuje dimenziju zajedništva: važno je pomoći i drugima da se spase, a ne brinuti samo za vlastiti spas. Pripadati Božjem narodu znači voditi brigu o bližnjima, pa i kada to uključuje opomenu, prijekor i poziv na obraćenje.

Slično je i u Novom zavjetu, odnosno u obrisima odnosa koji trebaju označavati novi Božji narod, Crkvu. Isus u evanđelju jasno govori o bratskoj opomeni i o njezinim konkretnim koracima. Prvi korak bratske opomene jest zamjećivanje grijeha bližnjih, odnosno zapažanje grijeha i pada drugoga, brata. Isus time jasno ukazuje kako zajednica vjernika, Crkva, nije zajednica savršenih, nego grešnih i slabih ljudi koji su pozvani na trajno obraćanje. U tom procesu obraćenja važna je prisutnost drugoga, brata, zajednice. U prvom koraku bratske opomene, zadaća je „u četiri oka“, nasamo, opomenuti brata na njegov grijeh i pozvati ga na obraćenje. Prvi se korak mora dogoditi u ovoj intimi susreta kako bi grijeh po mogućnosti ostao sakriven, da se izbjegne javno sramoćenje grešnika, odnosno da bi se sačuvalo dostojanstvo drugoga. U duhu evanđelja i Isusova nauka, važno je da nit vodilja bratske opomene bude milosrdna ljubav zaodjenuta poniznošću. Drugim riječima, da bi donijela ploda, a da se ne pretvori u „pametovanje svisoka“, bratska opomena mora biti vođena duhom evanđeoske ljubavi, milosrđa i poniznosti. To znači da vjernik, brat koji opominje, mora biti ponizan u riječima i nastupu te vođen iskrenom ljubavlju prema bratu koji je sagriješio. Bez poniznosti i ljubavi, opomena će teško donijeti ploda obraćenja, te još više može produbiti pad grešnika ili ga ispuniti gorčinom, ljutnjom ili razočaranjem. Papa Franjo u jednom nagovoru ističe kako je brata koji griješi potrebno ispravljati s ljubavlju i s milosrđem: „Ne može se ispravljati osobu bez ljubavi i bez milosrđa. Kirurg ne može operirati bez anestezije, ne može, jer bi bolesnik umro od boli. Ljubav je poput anestezije koja pomaže da primimo lijek i prihvatimo ispravku. Uzeti ga sa strane, blago, s ljubavlju i razgovarati s njime“ (papa Franjo).

Bilo bi izvrsno kada bi već prvi korak bratske opomene doveo do uspjeha i do obraćenja grešnika. Nažalost, to ne mora biti slučaj i zato Isus uvodi i drugi korak, ne dovede li prvi do uspjeha. Ako grešnik, dakle, zatvori svoje srce obraćenju u prvom koraku bratske opomene, Isus ukazuje na drugi pokušaj, odnosno drugi korak, koji uključuje svjedoke, drugu braću koja će posvjedočiti opomeni. Takva praksa u duhu je starozavjetne odredbe prema kojoj svjedočanstvo vrijedi kao punopravno ako je na isti način potvrđeno od dvije ili tri osobe: „Neka ne ustaje jedan jedini svjedok protiv čovjeka ni za koju krivnju i ni za kakav zločin. Kakav god bio prekršaj, neka presuda počiva na iskazu dvojice ili trojice svjedoka“ (Pnz 19,15). Ovdje se napominje ova odredba iz sudskog postupka kako bi se opomeni pridalo važnost i također spriječilo da ne dođe do posljednjeg koraka. Dvije ili tri osobe zajedno moraju svjedočiti stvarno stanje i pozvati krivca na povratak. Ako ni taj pokušaj nema nikakva uspjeha, slučaj mora biti doveden pred Crkvu, pred zajednicu vjernika koja mora svom težinom svojega autoriteta ponoviti opomenu. Sada je pred njezinim sudištem slučaj javan. Ona nudi posljednju mogućnost povratka iza koje nema više nijedne druge (Wolfgang Trilling).

Bratska je opomena, u svoja tri koraka, konkretna i ljekovita metoda koju valja iznova obnavljati i oživljavati u Crkvi. Bratska opomena postaje gorući zahtjev i obveza upravo u ovom našem vremenu koje je snažno obilježeno kajinovskim načinom odnosa prema drugome („Zar sam ja čuvar brata svoga?“) i hedonističko-individualističkim mentalitetom („živi i pusti druge da žive“). Bratska je opomena sveta zadaća i poslanje svakog vjernika i cijele Crkve, radi dobra same zajednice, radi spasenja brata (bližnjega), ali i radi vlastitog spasenja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prof. dr. sc. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.