Današnja Božja riječ jasno upozorava na opasnost koju zemaljsko bogatstvo nosi sa sobom. Valja odmah reći da materijalno bogatstvo, imetak, novac – jednom riječju, materijalna i zemaljska dobra – nisu sami po sebi loši i negativni. Nema ništa loše u tome da netko posjeduje zemaljska dobra, pa i bogatstva, ako su stečena na pravedan i moralno ispravan način. No, velika je opasnost da čovjek koji posjeduje obilje materijalnih dobara – bogataš – zaboravi na Boga i na bližnje te da mu srce i duša otupe na siromahe, potrebite i nevoljne. Opasnost je da čovjek koji mnogo posjeduje postane navezan na svoje bogatstvo, na užitak i zabave, na brigu i posvećenost samo sebi, te da mu bogatstvo koje posjeduje postane najvažnija stvar u životu; da se zemaljskim dobrima zaboravi služiti na vlastito dobro, ali i dobro drugih, osobito potrebitih,  te postane sluga vlastitog bogatstva. Ne čude stoga Isusove riječi na drugom mjestu, također u Lukinu Evanđelju, kad kaže kako kršćanin ne može služiti dvojici gospodara, odnosno ne može služiti i Bogu i bogatstvu.

Tragičan primjer opasnosti bogatstva donosi nam današnji evanđeoski odlomak o bogatašu i siromahu Lazaru. Unatoč svom bogatstvu, bogataš nakon smrti završava u paklu i u teškim mukama. Njegova tragedija nije bila u tome što je mnogo toga posjedovao, što je uživao u dobrima koje posjeduje, što se „odijevao u tanani lan i sjajno gostio“. Tragedija je u tome što u vlastitu bogatstvu, raskošnom odijevanju i gošćenju, nije imao otvoreno srce i dušu za siromaha Lazara koji mu je bio tu, blizu, pred njegovim vratima. Opasnost je zemaljskog bogatstva i uživanja, dakle, u tome da ljudsko srce lako može otupiti za Boga i za potrebite, stvoriti iluziju da mu nitko ne treba – ni Bog ni bližnji – jer eto on, bogataš, ima i može sve. Tu zato leži najveća opasnost bogatstva – da uvuče čovjeka u tragičnu iluziju da mu ništa ne treba, da sve ima i da pritom zaboravi na Boga i bližnje. Bogat čovjek tako sam sebi zatvara vrata raja, odnosno vječnog spasenja i zajedništva s Bogom i bližnjima. 

Evanđelje nam kaže kako se siromah Lazar koji je ležao pred vratima bogataševa imanja htio nasititi samo mrvicama sa stola, ali mu ih nitko nije davao. Bogataševa tragedija nije u tome što je imao, nego što su bogatstvo i užitak doveli do zatvorenosti njegova srca, do sljepoće za siromaha, do ravnodušnosti koja predstavlja jednu od najvećih duhovnih opasnosti za suvremenog čovjeka. Ravnodušnost, koja se danas tako jasno očituje u zatvorenosti čovjeka u sebe, u svoj „mali svijet“, u svoje bogatstvo, u svoje vrijeme, u svoj životni prostor, u svoje obveze i zadaće, u svoja uživanja i radovanja. Tu pak zatvorenost često prate ravnodušnost i nezainteresiranost za ikoga drugoga, osim za eventualno mali, odabrani krug ljudi, s kojima čovjek uživa i vrlo često ima i direktne (materijalne) koristi. Ravnodušnost, nezainteresiranost, mlakost, indiferentizam, međutim, polako, ali sigurno vode u propast. Više su nego aktualne stoga i opominjuće riječi iz Otkrivenja: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!“ (Otk 3,15-19).

Valja se trajno obraćati i sagledavati sebe u svjetlu Božje riječi, ljubeći Boga i bližnje. Valja se, u tom svjetlu, ispravno služiti zemaljskim dobrima, imati srce otvoreno za druge, osobito za siromahe i potrebite; svoja dobra ne trošiti samo na sebe, već ih velikodušno dijeliti i s drugima, osobito siromasima i potrebitima, jer na taj način stječemo nepropadljivo i neprolazno blago, blago vječnog života.

Valja stoga biti oprezan i čuvati se navezanosti na zemaljska bogatstva i užitke jer su oni prolazni i ne mogu jamčiti život vječni. Valja se čuvati pogubne ravnodušnosti i mlakosti koja se osobito danas s lakoćom uvlači u ljudska srca. Valja se trajno obraćati i sagledavati sebe u svjetlu Božje riječi, ljubeći Boga i bližnje. Valja se, u tom svjetlu, ispravno služiti zemaljskim dobrima, imati srce otvoreno za druge, osobito za siromahe i potrebite; svoja dobra ne trošiti samo na sebe, već ih velikodušno dijeliti i s drugima, osobito siromasima i potrebitima, jer na taj način stječemo nepropadljivo i neprolazno blago, blago vječnog života.

Kako nas poziva i sveti Pavao u Prvoj poslanici Timoteju: „Božji čovječe! Teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, krotkošću! Bij dobar boj vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan i radi kojega si dao ono lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima.“ A izvrstan put „osvajanja vječnoga života“ i pružanja „lijepog svjedočanstva pred mnogim svjedocima“ upravo su djela ljubavi i milosrđa iskazana prema siromasima, potrebitima i nevoljnima u kojima smo pozvani prepoznavati Kristovo lice.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prof. dr. sc. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.