‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ za Radio Mir Međugorje pripremio je brat Marinko Klaić. Njegovo promišljanje pročitajte u nastavku.

Jedan je novak upitao svetog Antuna opata, na što bi trebao pripaziti kako bi ugodio Bogu.? Sveti Antun mu je odgovorio: ‘Obdržavaj moje zapovijedi, kamo god pođeš imaj Boga pred očima, što god da činiš, čini u skladu s Božjom riječju i kada se jednom negdje nastaniš ne idi odande lako‘. Ova kratka pouka svetog Antuna pustinjaka na očigled izgleda jednostavno. Kao da govori o stvarima koje se podrazumijevaju u duhovnom životu. I doista je tako, iako dobro znamo i sami da nije jednostavno, počevši od poslušnosti na koju svetac poziva pa preko misli usmjerene na Boga i rad u skladu s Božjom riječju. Sve nam je to jasno, ali i zahtjevno. No četvrti savjet je ponešto drugačiji, pomalo čudan. “Kada se jednom negdje nastaniš ne idi odande lako”.

Držati se jednog životnog prostora, jedne molitve i mjesta za molitvu, jednog vremena za molitvi, jednog po jednog savjeta, jedne zajednice, jednog duhovnika, itd.

Možda se u tom četvrtom savjetu krije ključ ovim prijašnjim koje lakše razumijemo ali nam teže idu od ruke. Riječ je o stalnosti, ustrajnosti pa i vjernosti na koncu. Držati se jednog životnog prostora, jedne molitve i mjesta za molitvu, jednog vremena za molitvi, jednog po jednog savjeta, jedne zajednice, jednog duhovnika, itd. Nije riječ o presudnim stvarima, ali svakako se radi o savjetima koji pomažu u duhovnom životu.

Kada sklopimo ruke na molitvu, prva kušnja koju nam najčešće zli podastire je, ne bih li mogao sada napraviti ovo ili ono.

Danas kronično patimo od nestalnosti i draže su nam brze i lake promjene, koje zapravo ne donose promjenu. Kada sklopimo ruke na molitvu, prva kušnja koju nam najčešće zli podastire je, ne bih li mogao sada napraviti ovo ili ono. Lukava je to ponuda samo da nas makne od susreta s Bogom. To je to mjesto o kome govori sv. Antun, kojeg se treba držati i od kojeg ne treba odlaziti. Kada uđete u baziliku Srca Isusova u Zagrebu negdje na polovici klupa s desne strane na jednoj od klupa stoji pločica: Ovdje je sjedio bl. Ivan Merz. Uvijek tu na istom mjestu, na Euharistiji u isto vrijeme, pred istim jedinim Gospodinom. Ovaj mali primjer bl. Ivana Merza neka je poticaj na veće vrednovanje te zaboravljene kreposti stalnosti, ustrajnosti i na koncu vjernosti. Tu vam ustrajnost od srca želim.