S. Beatrica Krstačić razgovarala je s Josipom Prskalo za Katolički tjednik Nedjelja ba, a u nastavku možete pročitati njihov razgovor u cijelosti.

Pri susretu sa s. Beatricom čovjek se zaista napuni pozitivnom energijom, oduševi i nasmije. Čim čuje neku glazbu, počne “đuskati”, plesati u ritmu, pjevati. Ukoliko se negdje na njezinu putu nađe nogometna lopta, odmah će tražiti druga za igru, a ako slučajno negdje kasni, spremno potrči kako ju se ne bi čekalo… I ne, ne govorimo o mladoj djevojci, nego o redovnici koja je blizu svoje 80-e.

Život u brazilskoj periferijskoj župi

Rođena na otoku Rabu 25. travnja 1946. u mjestu Mundanije, s. Beatrica u Družbu milosrdnih sestara Sv. križa stupila je u Đakovu, a zavjete položila 13. svibnja 1968. U misije je otišla 1979. i zagazila je već u peto desetljeće kako djeluje u Brazilu, u nekoliko njegovih saveznih država.

“Trenutno radim u župi Simões Filho – to je velika periferija metropole grada Salvadora. Radila sam oko osam godina u pastoralu zatvorenika; na duhovnim obnovama skupina u župi; pučkim misijama – posjetima obiteljima; animaciji i sve to”, započinje svoju priču sestra kod koje se blago čuje portugalski naglasak.

U vrijeme korone, kaže, nabavljala je pobožne/svete slike i pripravljala ih da se mogu dijeliti onima koji su prolazili kroz krizu, veliku žalost ili onima koji su izgubili nekoliko članova obitelji. To je bio jedan (ne)izravni kontakt s osobama koje nisu imale puno onih koji bi im prišli i tješili ih jer su svi živjeli u većoj ili manjoj izolaciji.

Spomenula je, u svezi s tim, i povremenu formaciju laika koji su aktivni pri župi. “Tu i tamo trebaju usavršavanje u biblijskim i liturgijskim temama. Kao jedno, recimo, pojačanje. Oni surađuju u župnim vijećima i sudjeluju u promišljanjima što bi se moglo uraditi”, približila je misionarka Krstačić situaciju u župi u kojoj djeluje.

Oprost i dostojanstvo

Ono što smo iz razgovora s njom mogli zaključiti jest da joj je posebno na srcu pastoral zatvorenika, o kome je s puno emocija pričala tkajući na taj način jednu divnu priču o Bogu, Ocu, koji ne odustaje ni od jednog čovjeka.

Kako je kazala, pastoral zatvorenika je željela tamošnja Biskupska konferencija i zdušno ga podržava. Naravno, on je zastupljen ondje gdje je to moguće, odnosno gdje je blizu zatvora župa ili neka redovnička zajednica koja bi se prihvatila toga. “Mi na teritoriju župe imamo muški zatvor s oko 250 zatvorenika i već 15-ak godina postoji skupina baš za pastoral zatvorenika. Tjedno nekoliko osoba ide i posjećuje ljude u ćelijama. Trudimo se, iako ne uspije baš svaki put, da tu bude i malo privatnog razgovora, kako bi nam rekli kako su, što rade, što ih muči i nakon toga u jednom prostoru čitamo Božju riječ i nastojimo ju njima približiti na praktičan način i na jeziku njima razumljivu. Prilagoditi ju njihovoj situaciji, nastojimo tomu pristupiti i s psihološke strane. Posebno govorimo o oprostu jer uglavnom znamo što je zatvorenik počinio, ali i o dostojanstvu budući da je njihovo ozbiljno narušeno, a svaki čovjek u očima Božjim ima dostojanstvo”, ispričala je s. Beatrica.

“Kako im to pokazati? Ja sam zgužvala jednu novčanicu – ne smijemo ni to nositi, ali sam je sakrila – i bacila na pod, te ga pitala: Što je ovo? – Novac. – Je l’ on vrijedan? – Je. – Ma, tako zgužvan? – Je, je. Eto vidiš, tako i mi: zgužvani smo, prljavi smo našim grijesima, svatko na svoj način. Ali ipak – vrijedni smo Bogu, ali i ljudima – jer i sami smo grješnici. Bog nas šalje, mi smo instrumenti njegova spasenja”, naglasila je redovnica koja u ovom pastoralu ima samo dobra iskustva. “Prihvaćaju nas jako dobro i znaju da im želimo dobro – jedini, više nego njihove obitelji. Ne da ih se one odriču, nego ih neće posjećivati – ili su ljuti, ili ne mogu podnijeti da im je netko u toj situaciji. Mi smo uvijek tu, oni to znaju jer ih obilazimo svaki tjedan. Podijelimo se u dvije dvorane i radimo”, dočarala je  misionarka.

Jedna topla riječ mijenja sve…

Ispričala je kako joj je ovaj vid pastorala puno pomogao bolje shvatiti Božje milosrđe. “Jer stvarno, za čovjeka nije lako, vidim ja – za kršćanina nije lako – prihvatiti to, znati da je ubio nekomu nekog bližnjeg, ili ga opljačkao… Većina njih dolazi iz disfunkcionalnih obitelji i nisu navikli na dobre odnose. Primjerice, jedan mladić je išao s namjerom opljačkati jednu staricu, a ona je imala fin pristup prema njemu, pozvala ga da sjedne oslovivši ga sa ‘sinko moj’, popili su kavu, razgovarali – nije znala njegovu namjeru, a on joj je na kraju rekao: ‘Ja sam došao tebe pokrasti, ali kad si ti meni rekla ‘sinko moj’, mene je to tako dirnulo jer ja to nikad u životu nisam čuo.’ Ta iskustva pokazuju da će Bog ipak suditi drugačije. Puno je ljudi koji ne misle da čine zlo, koji su rođeni u nekim situacijama da je to bilo normalno…

Puno je ljudi koji ne misle da čine zlo, koji su rođeni u nekim situacijama da je to bilo normalno…

Jedan dječak je učiteljici koja ga je tri puta pitala: ‘Je l’ nećeš donijeti bilježnicu’ – a trebao je – najprije šutio, pa kazao: ‘Moj tata još nije ukrao (bilježnicu).’ Tada uvidiš da ni to dijete ne može shvatiti kako funkcioniraju stvari kada nije naučeno na to. Često se kaže – svi imaju prilike, ma, nemaju svi prilike. I ja sam možda na početku to mislila, ali s vremenom uvidiš da nije tako. Milijuni nemaju šanse, a Brazil ima 213 milijuna stanovnika. Na neki način se snalaze, a to je jedan od načina – da postaneš nekako malo milosrdniji prema svemu što se događa. Ne kažem da ti treba biti svejedno ako te netko dođe pokrasti, nego kako treba i vidjeti čovjeka koji nema mogućnosti, i nije imao ono što puno nas ima. Vjerovati da Bog oprašta sve – nije to lako za nas. Mi sami imamo poteškoća s tim. Meni su puno pomogli u tome upravo ovaj pastoral i ljudi s kojima radim. Meni je sam misijski rad u Brazilu puno pomogao živjeti autentičnije ono što sam obećala Bogu i da se dajem što velikodušnije ljudima koji me trebaju”, posvjedočila je misionarka Krstačić.

Malenost: ne ja, nego Bog

Kazala nam je kako djeluje zajedno s još dvjema sestrama Brazilkama, te da svaka ima svoje područje djelovanja. “Jedna je u katehizaciji djece i mladih; a druga u našem vrtiću za djecu iz siromašnih obitelji. To je zapravo udruga koja traje već 20 godina. Imamo oko 40 djece – ne možemo više jer ovisimo o donacijama. Novci su nam uvijek potrebni za djecu i neizravno i za cijelu obitelj jer mi toj djeci dajemo tri obroka – ujutro, u podne i prije nego krenu kući jer su od 7:00 do 17:00 h kod nas. Ali neizravno pomažemo obiteljima jer im hranimo djecu. Dosta obitelji nije potpuno – muški su nestali, neki su zatvoreni, majke nemaju zaposlenja jer paze djecu, onda bake moraju raditi da bi nešto privrijedile – prati robu i spremati kuće gospođama koje imaju mogućnosti. Tako da je nekad vidljivo veliko siromaštvo, pa nemaju da kupe robu, neuhranjeni su… To su zapravo najveće potrebe.

Dosta obitelji nije potpuno – muški su nestali, neki su zatvoreni, majke nemaju zaposlenja jer paze djecu, onda bake moraju raditi da bi nešto privrijedile…

Također, nastojim pomoći obiteljima tako što im odnesem nešto, ali izbjegavam to činiti osobno – kako ne bi bilo da mi sestre imamo i samo da smo mi dobre i dijelimo – nego to činim preko laika koji rade s nama. Njima dam da odnesu nekoj obitelji neku pomoć. Tako se nastavlja lanac ljubavi jer i mi dobijemo donaciju i dijelimo ju dalje. Uvijek kažem – nije to moje, dobila sam u povjerenju i prosljeđujem”, skromno je, kakva je i sva sama od sebe, ispričala s. Beatrica.

Olovčica pruža olovku

Primijetili smo da joj je još nešto jako važno, a to je tečaj opismenjavanja. „U planu nam je novi tečaj opismenjavanja – ljudi koji ne znaju čitati mnogo trpe. Talentirani su, znaju svašta, ali ne znaju čitati i pisati, pa eto da nauče barem to jer toliko žele. Jedna grupica ga je svladala za četiri mjeseca, pa planiram još jedan održati. Kupim malo materijala i ono što je potrebno, i za četiri mjeseca vjerujem da će barem njih 10-ak moći naučiti osnovno. Ne može biti velika skupina jer to je jedna metoda koja polazi od onoga što oni rade, slično kao Montessori rad s djecom, samo u ovom slučaju s odraslima. I tko želi, stvarno nauči. Sjećam se jedne gospođe od prije 10 godina, ona je, po noći kad su svi išli spavati, uz svjećicu vježbala pisati i čitati, i naučila je. Kaže: ‘Sad ja mogu pisati mome sinu i čitati sama njegova pisma, prije su uvijek to drugi radili.’ Tako da je i to nešto što pomaže u evangelizaciji – da sami mogu čitati Sveto pismo i dalje pridonijeti drugima“, objasnila je na kraju našeg razgovora misionarka u Brazilu, koja svojim životom svjedoči ono što naviješta malenima, svima onima na marginama društva koji se često pitaju o vlastitom dostojanstvu. Njega uspješno vraća s. Beatrica, vrijedna olovčica u Božjim rukama, koja ne prestaje pisati.