Christine Schenk CSJ – Vatican News

Četvrto stoljeće počinje žestokim progonima kršćana, osobito na Istoku. Nakon što je prihvatio kršćanskog Boga i nakon duge borbe za vlast, Konstantin je postao car 324. godine. Crkva se u ovom razdoblju uzdiže do neviđenih razina zemaljske moći i utjecaja zahvaljujući carskoj naklonosti Konstantina, njegove djece i njegove majke Helene. Ljudi Crkve primaju raskošne povlastice od aristokratskih kršćanskih žena kao što su Olimpija, Melanija starija, Melanija mlađa i Paola. Kršćanske zajednice koje su se do tada sastajale u velikim kućama sada su se našle u raskošnim javnim okruženjima. Ove promjene pogoršavaju napetosti u javnoj službi kršćanskih žena.

Kako se mijenja uloga žene u Crkvi

U četvrtom stoljeću također se rodila opasna tendencija asimilacije, iako simbolično, ženskog roda u krivovjerje, unatoč tome što su i muškarci i žene bili uključeni u najrazličitija tumačenja kršćanstva, do te mjere da su definirani kao heretici. Ali iznad svega se žene izlažu opasnosti da budu okarakterizirane kao heretične i osumnjičene za neskromnost ako preuzmu ulogu učiteljice. To je crkveni kontekst u kojemu su „crkvene majke“ iz IV. stoljeća živjele i svjedočile svoju vjeru. Ono što slijedi je kratka, ali značajna kronologija njihovih života i kako su one – i njihove zajednice – vršile crkvenu vlast u ranoj Crkvi.

Tekstovi koje su napisale žene

Zapisane informacije o ženama iz IV. stoljeća kao što su Marcela, Paola, Makrina, Melanija starija i Olimpija u biti nam dolaze od eruditskih crkvenih ljudi kao što su Jeronim, Grgur iz Nise, Paladije i Ivan Zlatousti. Imamo dva teksta koje su napisale žene: Proba i Egerija. Proba adaptira stotinu Vergilijevih proznih djela, vrlo omiljenih u Rimu, kako bi ispričala priču o kršćanstvu, kako bi evangelizirala mlade aristokrate, stvarajući kulturno transverzalno sredstvo koje će generacijama utjecati na kršćane i kršćanke. Egerija, s druge strane, piše putopis – dnevnik putovanja za svoje sestre, ilustrirajući svoj itinerar prema svetim mjestima Istoka. Tijekom tog putovanja, piše Egerija, u nekom je trenutku susrela svoju „vrlo dragu prijateljicu, svetu đakonicu Marthanu“, koja upravlja dvostrukim samostanom u blizini svetišta svete Tekle (u Turskoj). Marthana je rijedak primjer đakona-žene koja vrši vlast nad kršćanima i kršćankama.

Dok se rođenje monaštva često pripisuje Baziliju na Istoku i Jeronimu na Zapadu, dvije žene – Makrina i Marcela – počele su prakticirati ovaj kršćanski način života puno prije muškaraca.

Makrina (327.-379. po Kr.) je osnovala samostan u Annisi, u Maloj Aziji, koji je postao prototipom monaškog pravila koje je napisao njezin brat Bazilije. Ako se Bazilije kasnije definira kao „otac monaštva“, Makrina je svakako njegova majka – „majka monaštva“. Njezin autoritet kao duhovne voditeljice duboko je utjecao na njezinu braću Bazilija i Grgura, obojicu teologe, koji su razvili nauk o Trojstvu.

Marcela (325.-410.) je više od 40 godina prije Jeronimova dolaska u Rim okupljala žene koje su proučavale Sveto pismo i molile se u njezinoj aristokratskoj vili na brdu Aventinu. Kad se Jeronim vrati u Jeruzalem, rimski svećenici savjetuju se s Marcelom kako bi razjasnila neke odlomke biblijskih tekstova. Marcela također intervenira u javnim raspravama o origenističkoj kontroverzi.

Paola Rimska (347.-404.) osnovala je u Betlehemu dva samostana: ženski i muški. Muški je samostan povjerila monasima i u njemu je, zahvaljujući njezinoj potpori, Jeronim dovršio svoj prijevod Biblije s grčkoga na latinski. Jeronim nam kaže da je Paolino znanje hebrejskog jezika nadmašilo njegovo.

Melanija starija (350-410) uspijeva vratiti važnog čovjeka Crkve (Evagrija) na zavjet celibata; poučava i obraća mnoge ljude. Ona je ključna u rješavanju raskola koji uključuje 400 monaha u Antiohiji, „pridobivajući svakog heretika koji poriče Duha Svetoga“. Financira i suosniva dvostruki samostan na Maslinskoj gori gdje se njezine zajednice bave proučavanjem Svetoga pisma, molitvom i djelima milosrđa.

Olimpija (368.-408.), koju je biskup Nektarije zaredio za đakonicu u Carigradu, koristi golemo bogatstvo svoje obitelji za uzdržavanje Crkve i služenje siromašnima. Osnovala je veliki samostan u blizini bazilike Hagia Sofia, gdje su tri njezine rođakinje također bile zaređene za đakonice. Ubrzo su se pridružile i žene iz obitelji rimskog senata, pa je tako broj monahinja dosegao 250.

Ovo je samo nekoliko primjera žena iz četvrtog stoljeća čije su zajednice preteče suvremenog redovničkog života. Njihovo svjedočanstvo i crkveni autoritet snažno utječu na kršćanske zajednice svoga vremena, ali i onih vremena koja dolaze. U vremenima u kojima neki pripadnici Crkve zabranjuju ženama da javno govore ili poučavaju i radije bi da one ostanu kod kuće, postoje pak dokazi da su u IV. stoljeću neke kršćanke imale autoritet, izražavale se o važnim crkvenim pitanjima, poučavale žene i muškarce i slobodno su svjedočile za Krista za kojega su se odlučili vezati (usp. Crispina e le sue sorelle: donne e autorità nel cristianesimo primitivo, Fortress Press, 2017.).