Nismo ni svjesni koliko smo danas kategorizirani. Čak nam ne smeta kada nas nazivaju potrošačima, navijačima, gledateljima, glasačima, klijentima, pacijentima… Bismo li sami sebe tako nazvali? Teško, piše vikar Bosne Srebrene fra Janko Ćuro za portal Svjetlo riječi. Čovjek ne ide u prodavaonicu jer je potrošač, ne gleda televiziju jer je gledatelj, ne glasa na izborima jer je glasač… Tiho smo kategorizirani jer je, recimo, trgovcima lakše manipulirati nekim tko je samo potrošač, televiziji nekim tko je samo gledatelj, političarima nekim tko je samo glasač. Što se više nekomu oduzima osobnost, to se više umanjuje vlastita odgovornost kako bi na svoje došli svojevoljnost, bezosjećajnost i otuđenost. Događa li se slično i s vjerom? Jesmo li i kršćani kao što smo potrošači, gledatelji, klijenti…? Uspijevamo li u prašumi života izdići, čuvati i produbljivati svoj identitet čovjeka stvorenoga na sliku Božju? Upitamo li se ikad: Tko sam? Kamo to idem?

Što se više nekomu oduzima osobnost, to se više umanjuje vlastita odgovornost kako bi na svoje došli svojevoljnost, bezosjećajnost i otuđenost.

Odgovori na ova pitanja daju smisao i usmjerenje našem životu i djelovanju. “Korizma nas potiče da Božja riječ prodre u naše živote kako bismo upoznali temeljnu istinu: tko smo, odakle smo došli, kamo moramo ići i kojim putem…” (papa Benedikt XVI.). Zato moramo ne samo slušati nego čuti Riječ Božju. Isus kaže: “Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese… ja sam trs, vi loze” (Iv 15,1-5). Čini se kako smo se uljuljali u kršćanstvo kao kategoriju pa se, radi vlastite komocije, “oprostili od đavla” i tako postali ne samo hladni nego još gore, mlaki vjernici, što je vrlo pogubno (usp. Otk 3,16). Ništa ne znači ako smo “loze” na Kristu “kao trsu” (biti kategoriziran kao kršćanin) ako ne donosimo rod. Isus jasno kaže da se takva loza siječe i baca. Da bismo bili Kristovi i tako istinski kršćani, moramo na prvom mjestu biti vjernici koji donose rod, a koje sam Bog čisti da donesu više roda.

Najozbiljnije se angažirajmo kako bismo u svojim životima razabrali pšenicu od kukolja, koji se tiho gomila i zamagljuje životni pravac i put.

Korizma je privilegirano vrijeme pročišćavanja, propitivanja i potrage za često zagubljenim ili zakržljalim dijelom sebe. I to onim najboljim i najrodnijim. Ne radi se toliko o tome koliko ćemo se čega odreći (pa nakon korizme samo nastaviti gdje smo stali), nego koliko ćemo dobroga, Božjega u sebi sabrati. Najozbiljnije se angažirajmo kako bismo u svojim životima razabrali pšenicu od kukolja, koji se tiho gomila i zamagljuje životni pravac i put. Tada ćemo se sigurno vrlo brzo izgubiti i sebi nauditi. A što će nam onda koristiti ako sav svijet zadobijemo? (usp. Lk 9,25).