Pogrešno je misliti da morate činiti velike stvari kako biste postali veliki svetac. Jednostavna priča o malom bratu Mutien-Marie dokazuje suprotno. Trebamo primjere poput njegova, jer inače bismo olako mogli tvrditi da nam Bog nije dao talente koji su nam potrebni da postanemo svetima.
Louis-Joseph Wiaux rođen je u Melletu, Hainaut (Belgija), 20. ožujka 1841. Otac mu je bio kovač, a majka je vodila jedinu trgovinu i kafić u selu. Zajedno su odgojili šestero djece, svaki dan išli na misu, imali duboku pobožnost prema Euharistiji i svaki slobodni trenutak molili krunicu, prenosi Aleteia.
Rano zvanje
Za Louisa-Josepha običaji roditelja bili su izvor radosti i ravnoteže. To objašnjava zašto je dječak, dok je bio u školi, pokazao da je gorljivi štovatelj Presvetog Srca i Blažene Djevice Marije. Zapravo, bio je previše pobožan u očima svojih kolega. Čak su ga i prozvali “sv. Alojzije Gonzaga”.
Pogrešno je misliti da morate činiti velike stvari kako biste postali veliki svetac. Jednostavna priča o malom bratu Mutien-Marie dokazuje suprotno.
Možda je to bilo zbog toga što je jedan od njegove starije braće ušao u isusovački novicijat. Kasnije, uvjeren da je osjetio poziv, svećenik ga je uputio Braći kršćanskih škola. Bili su i odgajatelji, a uz to, njihove su intelektualne ambicije bolje odgovarale sposobnostima tinejdžera.
Godine 1856., Louis-Joseph primljen je u novicijat u Chimayu, a potom je nastavio školovanje na koledžu Saint George u Bruxellesu. Dana 11. rujna 1859. poslan je iz Malonnesa u blizinu Saint-Berthuina, gdje je ostao do smrti.
No, unatoč tome što je 14. rujna položio privremene zavjete, 17-godišnjak koji je uzeo redovničko ime fra. Mutien-Marie, odmah se pokazao nesposobnim za življenje svog poziva. Braća kršćanskih škola su učitelji i zamjetili su da intelektualne sposobnosti ovog mladića nisu kao kod drugih.
Zamolio sam Blaženu Djevicu Mariju da me uvijek i posvuda prati, kako bih uvijek bio uz nju. Ona mi je dala ovu milost.
Trebamo primjere poput ovog časnog brata, jer bi smo inače olako mogli tvrditi da nam Bog nije dao talente koji su nam potrebni da postanemo svetima.
Je li bio premlad? Je li njegova obuka bila nedovoljna? Obeshrabreni, nadređeni su razmišljali da ga pošalju, ne znajući što učiniti s tako nesposobnim čovjekom. Međutim, jedan od učitelja bio je dirnut njegovom tugom zbog mogućnosti da bude otpušten. Uvjerio je odgovorne da ga zadrže, ograničavajući ga na zadatke razmjerne njegovom nedostatku talenta.
Prepun dobre volje
Nije mogao predavati akademske predmete, ali je mogao nadzirati studij. “Neki jednostavniji predmeti, poput nastave glazbe ili crtanja u malim razredima bi mu mogli odgovarati”, pomislili su. Ubrzo je postalo očito da Mutien-Marie bio prepun dobre volje.
“Zamolio sam Blaženu Djevicu Mariju da me uvijek i posvuda prati, kako bih uvijek bio uz nju. Ona mi je dala ovu milost”, objasnio je kasnije.
Rečeno mu je da studira glazbu, što je prihvatio. Naučio je svirati orgulje i neke druge instrumente. To mu je omogućilo važnu ulogu u školskom zboru i orkestru. Također, dobio je dopuštenje da predaje katekizam, jer je bio nadaren za ovo područje. To je činio dva puta tjedno u selu, a uz to, educirao je i djecu siromašnih roditelja.
Povjerena mu je i zadaća probuditi zajednicu svako jutro u 4.30 sati, koju je obavljao dokle god mu je zdravlje dopuštalo.
Ubrzo je postalo očito da Mutien-Marie bio prepun dobre volje.
Još jedna značajna činjenica je da se Mutien-Marie, primjetivši da ima slobodnog vremena, budući da nije poučavao kao ostala subraća, posvetio molitvi. Djeca su to prepoznala, nazivajući ga “bratom koji stalno moli!”
Pobožni je brat sate provodio pred Presvetim, beskrajno moleći desetke krunice. Pripadao je počasnoj straži, udruzi koja časti Presveto Srce svakih sat vremena. Ubrzo, ljudi su počeli dolaziti i povjeravati svoje nakane za sebe i druge, a pričalo se da su njegove molitve često uslišane.
Povjerena mu je i zadaća probuditi zajednicu svako jutro u 4.30 sati, koju je obavljao dokle god mu je zdravlje dopuštalo.
Kraj života
Zima 1917. u okupiranoj Belgiji bila je jako hladna, a teškoće goleme. Krajem siječnja bilo je jasno da će umrijeti, budući da se razbolio. Uoči smrti rekao je svom ispovjedniku: “Kako je čovjek sretan kad je na rubu groba, kao ja, a uvijek imao veliku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji…”
Umro je 30. siječnja ujutro. Bio je skromno pokopan, ali do 1926. godine priljev hodočasnika bio je tako velik da se njegov grob morao premjestiti. Govorilo se o ozdravljenjima i čudima. Slava o “bratu koji je neprestano molio” proširila se svijetom. Proglašen je svetim 1989., a da nikada nije učinio nijedno izvanredno čudo za koje mnogi ljudi misle da su nužna za svetost.