Ideal i stvarnost (nebo i zemlja)
U pravoj umjetnosti koja čini antipod lažnoj umjetnosti tzv. kiču, nalazi se Božji odgovor na samozatajne molitve i vapaje upućene iz ljudskoga srca. Odnosno kada se umjetnički doživljaj rodi iz nutrine njegova bića, iz srca, nastaje unikatno spontano stvaralaštvo neponovljivih kvaliteta, spoj vidljivoga i nevidljivoga, tjelesnoga i duhovnoga, što čini „most između neba i zemlje”. Sv. Augustin je rekao da prema Bogu ne idemo hodajući nego ljubeći znajući da je Bog ljubav. Nebrojeni su plodovi stvaralaštva koje pripada univerzumu sakralne i profane umjetnosti u vokaciji razvijanja osjećaja za dobro, lijepo i sveto. Kako svako umjetničko djelo ima onaj „površinski” vidljivi sloj i onaj nevidljivi, procjena vrijednosti mogla bi se odrediti estetičkim kriterijima, ali i osobnim ljudskim.
Umjetnost poput glazbe, plesa, slike i sl. može prikazati svijet vidljivoga i nevidljivoga. Time ona čini poseban svijet u kojem konkretizira duhovni, osjećajni i neizrecivi svijet tajni koji se krije ispod vanjske površine artefakata. Umjetnost kreativno promatra stvarnosti oko sebe. O ovoj temi postoji literatura suvremenih estetičara, a ovdje posebno ističem francuskoga estetičara, kritičara, povjesničara i filozofa Hippolytea Tainea. Estetika je tako filozofska disciplina i znanost koja proučava osnovne umjetničke vrijednosti, kao što su lijepo i vrijedno, istražuje npr. esencijalne preduvjete i kriterije za nastanak djela, umjetničkoga doživljaja i prosuđivanja, te smisao, značenje i bit umjetnosti.
Umjetnost je igra nadahnuća
Veliki teoretičar i umjetnik apstrakcije Vasilij Kandinski definira nastanak apstraktnoga i konkretnoga oblika u umjetnosti kao „vanjski sadržaj unutrašnjeg sadržaja”, a teoretičar i slikar Stanko Špoljarić veli da je „umjetnost igra nadahnuća”. Veliki Goethe veli: „Umjetnost je posrednica neizrecivog”. Dok Robert Schumann kaže: „Nekim zahtjevima i željama vremena može umjetnik vrlo lijepo udovoljiti a da se time ne odrekne ni djelića svoje umjetničke časti”, te ističe: „Slati svjetlost u dubine ljudskog srca – to je poziv umjetnika.” Mogli bismo reći da je umjetnost opredmećenje duhovnoga, osjećajnoga i neizrecivoga ili, kako bi je definirao Karl Jaspers: „Umjetnost označava govor iz čitanja šifriranog pisma transcendencije.”
Sakralna umjetnost je odraz ljudskoga duha i srca i otvorenosti za transcendenciju
U kršćanskoj sakralnoj umjetnosti katoličke provenijencije, njeguje se mimetičko izražavanje figuralnim i narativnim likovnim predodžbama koje anticipiraju ovozemaljsko i stvoriteljski sveto. Ujedno, to znači da nema ikonoklazma, odnosno zabrana u vezi s oponašanjem prirode i prikazivanjem živih bića i ljudi.
Sakralna umjetnost odražava ne samo kreativnost nego je odraz ljudskoga duha i srca i otvorenosti za transcendenciju, kao i neposredno obraćanje Stvoritelju jer je iskrena, istinita i teži k Božjoj blizini. Stvarna realnost, odnosno priroda, može također inspirirati stvaranje djela u stilizaciji votivne, memorijske, simboličke i druge predodžbe (npr. Pjesma stvorenja sv. Franje).
Tajne ispod vanjske površine
Činjenica je da je ljudska ruka ostvarila daleko više umjetničkih tvorevina od digitalne i elektroničke. Čovjek se razvija i danas u radu u kojem povezuje misaono i tjelesno. Svaka zamisao polazi od teme da bi nematerijalnom dala materijalan izraz: glazbene note, crteži, boje, oblikovanje u plastici itd. Tema je polazište, a tehnika izvedbe djela (ostvarenje) je u različitim tehničkim izvedbama (slika, reljef, skulptura) i u različitim materijalima. Mnogi umjetnici su razvijali i afirmirali svoje kreativne sposobnosti u okrilju Crkve što ukazuje na mozaik sakralnoga univerzuma koji je izgrađen na temelju vjere. Bogata je riznica sakralne baštine utemeljena na likovnoj umjetnosti ali u drugim oblicima umjetnosti. Prateći razvoj umjetničke ornamentike i figuracije, te način rada u genezi morfologije i strukturi obrađene površine u slojevitom nanosu materije za podlogu, boju, teksturu platna i fakturu masa, zapaža se evolucija vidljivog artefakta uz koji postoji dublji sloj djela duhovne naravi.
Ljudsko je srce uvijek simbol kako stvarne tako i duhovne odlike umjetnosti i života
Tražeći umjetničku istinu sakralnih artefakata ulazimo u hijeratično područje vjerovanja u istinu, nadu, religiju, ljubav i u dobra djela koja su nastala voljom i pomoću Božjom i kao takva postaju „svjetlo svijeta”. Ljudsko je srce uvijek simbol kako stvarne tako i duhovne odlike umjetnosti i života. Izvor je onoga što čovjek nosi u sebi. Duhovna ljubav čini spone između zemaljske i nebeske sfere. Prava je umjetnost iskrena i istinita. A u vrednovanju sakralne umjetnosti mogu se vidjeti kriteriji vjere, nade i ljubavi. Zapravo, ljubav (eros) i ljudska emocija oduvijek su bile poriv i poziv za nastanak umjetničkih djela, kao i Božja ljubav koju odražavaju.
Umjetnost pokreta, zvuka, slike, riječi itd. kršćanima ima univerzalni značaj jer je dio univerzuma stvaralaštva. Tako su važni: pokreti tijela, svjetlosni efekti (svijetlo – tamno), zvuk (glasa i instrumenata), slika na kojoj od crteža nastaje oblik ispunjen pigmentima u dvije, tri ili više dimenzija. Književnost i riječ također su važni (način pisanja u formalnom ili grafičkom smislu, stilu, sadržaju). Kršćani imaju Sveto pismo za putokaz kroz neprohodnu stvarnost u kojoj su ostavili svoje „znakove pored puta”.
Umjetnost nade
U hodu kroz višestoljetnu povijest, crpeći životnu snagu u molitvi, radu i zajedništvu, franjevačka obitelj čini razgranato stablo na kojem su iznikle plodotvorne grane. Ovo plodonosno stablo života franjevačke zajednice ima svoju snagu u vjeri iz koje rađa plodove civilizacije ljubavi za čovjeka i suživot. Plodotvorni rad franjevačke zajednice plod je razgranatoga stabla čiji se korijeni razvijaju više od sedam stotina godina na tlu Bosne i Hercegovine dajući mu unikatne plodove svojega postojanja te pružaju nadu u bolji svijet.
Umjetnost nije luksuz, nego potreba duha
Svima nama kao poticaj mogu biti riječi pape Franje koje je nedavno izrekao u Rimu na proslavi Jubileja umjetnika i svijeta kulture: „Umjetnost nije luksuz, nego potreba duha. To nije bijeg, nego odgovornost, poziv na djelovanje, podsjetnik, vapaj. Učiti ljepoti znači učiti nadi.”
Izvor: Svjetlo riječi