Don Antun Nižetić, župnik Pomera i Premanture na svojim je društvenim mrežama objavio promišljanje o kreposti umjerenosti i potrebi da smo unutar sebe čisti i uredni kako bismo mogli Boga gledati. U nastavku prenosimo promišljanje don Nižetića.

Koliko samo ima neiscrpnosti u Kristovu pozivu da postanemo kao djeca. Dječji svijet pun je čarolije. Stabla su čarobna. Ljudi su čarobni. Zvijezde. Planine. Ceste. Životinje. Sve je puno neobičnosti i izazovnosti. Sve je živo i zanimljivo. Sve poziva na istraživanje. Ništa nije prozaično. Obično. Tupo. Tko postane kao dijete, trajno ostaje u čarobnom svijetu. Čarobnost se ne gubi godinama nego porocima. Pretjerivanjima. Vezanjima. Navezanostima.

Nutarnja urednost i čistoća omogućuje nam gledanje Boga

Zanimljiva je veza između osjećaja čarobnosti i kreposti umjerenosti. Svako pretjerivanje skida čaroliju s osoba i stvari. Nutarnja urednost i čistoća omogućuje nam gledanje Boga. Blago čistima srcem, oni će Boga gledati. Oni će vidjeti Boga u svemu i svima. A Bog daje da je sve živo. Lijepo. Dobro. Slatko. Čarobno.

Poznato je da ovisnici o drogi ne mogu osjetiti ništa oko sebe. Za njih ne postoji lijepi zalazak sunca. Nečiji iskreni osmjeh obično je cerekanje. Ništa. Turobnost. Tako je i s onim tko je ovisan o alkoholu. Seksu. Pornografiji. Igricama. Kladionicama. Poker aparatima. Tako je i kada pretjerujemo u brizi za novac. U brizi za dobro ljudsko mišljenje. Vanjski dojam. Karijeru. Društveni status. U svemu je tako. U svemu. U svakoj neumjerenosti. Krepost je u sredini, govorili su stari. U sredini. U normalnosti. Umjerenosti.

Naša duša i naše tijelo ugođeni su na sredinu. Poput mikrofona koji najbolje funkcioniraju kada je potenciomater na sredini. Kada je nisko, ne čuje se, a kada je visoko, zviždi. U sredini je ugodan. Glas je najljepši.

Biti kao dijete znači i živjeti običnost svakodnevnog života. Rekli bi neki: neobičnu običnost

Umjerenost je naravna krepost. Stječe se vježbanjem. Nju podupire vjera. Ljubav Božja. Duh Sveti nas, po krštenju, čini djecom Božjom. To djetinjstvo on čuva po ispovijedi, euharistiji, molitvi, poslušnosti, kajanju, zahvalnošću, zajedništvu s braćom i sestrama… Po Duhu Svetomu postajemo djeca Oca nebeskoga. Sve manji i manji. Blaži. Umjereniji.

Kod djece ne postoji velika mogućnost oscilacija. Dječja duša je mirna. Stabilna. Čvrsta. Ona ne može dosezati velike visine zanosa niti velike dubine tuge. Biti kao dijete znači i živjeti običnost svakodnevnog života. Rekli bi neki: neobičnu običnost.

Psalam kaže: Ne idem za stvarima velikim niti za čudima što su iznad mene. Ja sam se uspokojio kao dojenče na grudima majke. Kao dojenče na grudima majke, duša je moja u meni.

Divno (čarobno) je, Gospodine, Bože moj, ime Tvoje po svoj zemlji. Na ustima djece i dojenčadi hvalu si pripravio.