Već gotovo dvije godine borimo se s najvećom zdravstvenom krizom, pandemijom koronavirusa. Taj virus, iako oku nevidljiv, unio je promjene u naše živote, u naše svakidašnje navike. Jedna od navika, koja nije trebala čekati ovu pandemiju, jest pranje ruku – kako prije jela, tako i pri svakom doticaju s nečistim predmetima, osobama, životinjama, itd. Neki su ih prali, a neki nisu. Ovisno o kućnom odgoju koji su primili. No, dolaskom pandemije, odjednom svi peru ruke, i ne samo da ih peru, nego ih ribaju i tretiraju raznim kemijskim sredstvima jer se boje da preko ruku virus ne uđe u njihov organizam. Eto nam i pozitivne strane ove koronakrize – sve se čisti, dezinficira, ruke se češće i temeljitije peru, pazi se što i koga dotaknuti. Slično ovom našem vremenu, i u vrijeme Isusova života na zemlji, Židovi su imali posebne rituale pranja ruku – a i danas imaju – i to: nakon spavanja, nakon odlaska u kupaonicu, nakon napuštanja groblja te prije jela, ako je uključen kruh. U današnjem evanđelju, rekli bismo s pravom (ako se stavimo u ono vrijeme), farizeji i neki od pismoznanaca iz Jeruzalema, vidjevši kako Isusovi učenici prije jela nisu oprali ruke, spočitavaju Isusu tu činjenicu. A učenici, nakon često fizički napornog hodanja s Isusom – jer nisu uvijek bili u jednom mjestu, većinom su pješačili – vjerojatno su već dobro ogladnjeli te su zanemarili taj običaj, odnosno predaju starih. Upravo taj prigovor farizeja pogodio je Isusa na poseban način, jer znao je tko stoji pred njim – farizeji koji su izvana izgledali pravedni i čestiti, a u srcu bili puni zlobe, gorčine i ljutnje, kako na Isusa, tako i na njegove učenike. Isus staje pred njih i pred mnoštvo okupljeno oko njega kao učitelj. U svega nekoliko rečenica objasni im što to čovjeka onečišćuje. Govori im da to nije ono izvana, tj. ono što ulazi u čovjeka, već ono što izlazi iz čovječjeg srca: zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje… a na ovo Isusovo, mogli bismo dodati i štošta drugo, odnosno mogli bismo nabrajati unedogled.

Srce je središte ljudskog organizma, bez njega je nemoguće živjeti, ali je i središte ljudske savjesti.

Srce je središte ljudskog organizma, bez njega je nemoguće živjeti, ali je i središte ljudske savjesti. Zato Isus i poseže za njim kako bi svima dočarao da to srce može postojati, može kucati, može pumpati krv, ali i da iz njega može izlaziti i ono prljavo i nečisto, što onečišćuje onoga u čijim je grudima, ali i druge oko njega. Isus nije rekao ništa krivo niti nešto čega nije bilo prije i čega nema danas. Štoviše, svi smo tomu ponekada svjedoci, u međuljudskim odnosima iz našega srca često izlazi prljavština, a u nekim situacijama poput virusa prelazi i uvlači se u srce onog drugoga. Dolazimo do toga da je koronavirus opasan, ali da je još opasniji virus koji izlazi iz nečista srca. Što nam je činiti? Koji je „recept“ da iz našega srca izlazi samo ono dobro, plemenito, neokaljano? Odgovor se nalazi u vršenju Božjih zapovijedi, a prva je od njih: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih Bogova uz mene.“ Uz ovu prvu Božju zapovijed vežu se i tri bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav. I kad budemo imali vjeru u Boga, uzdali se u njegovu neizmjernu ljubav, i ljubili kao što On ljubi nas, tek će tada iz našega srca izlaziti ono čisto i savršeno. Dokle god budemo zagovarali grijeh, dokle god naše srce bude umrljano „blatom mržnje“, i dalje će, unatoč tolikom pranju ruku i tolikim sredstvima za dezinfekciju, iz našega srca izlaziti ono što onečišćuje, ne samo nas, nego i druge.

Jedino u sakramentu pomirenja Bog može preobraziti naše srce i učiniti ga po srcu svome.

Vjerujem da nam je svima poznat Poncije Pilat, koji, nakon što Isusa osuđuje na smrt, pere ruke. On tim činom zapravo nije prao ruke, već svoju savjest. Ništa se otada nije promijenilo. Mnogi i danas poput Pilata peru ruke nakon svakog učinjenog pobačaja, eutanazije, osude, laži, prijevare, oholosti i drugih nečistoća, a ne vide gdje je onaj pravi izvor vode koji pere sve ono nečisto, a to je sakrament pomirenja, odnosno svete ispovijedi. Jedino u sakramentu pomirenja Bog može preobraziti naše srce i učiniti ga po srcu svome. Može nas učiniti sposobnima da svoje srce darujemo drugima, da iz toga čistoga srca širimo zarazu važno prati ruke i tretirati ih često invazivnim kemijskim sredstvima, koliko prati svoje srce kako bi uvijek – ne samo nekada – bilo čisto kako za Boga, tako i za sve one koji nas okružuju. Širimo ovaj Božji virus, obratimo se, perimo svoja srca u svetoj ispovijedi jer već sljedeća minuta našega života može biti ključna, a tada ćemo stati pred Božje lice i predati mu ono najvrednije što imamo – čisto srce.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Darija Hrge prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.