Pročitajte zanimljivo promišljanje fra Antonia Muse za Radiopostaju Mir Međugorja.

Pred kraj uskrsnog vremena, o svetkovini Duhova, Crkva se usmjerava prema svijetu. Zadaća je to koju joj je ostavio Uskrsli Gospodin o svojem Uzašašću i zadaća koju su njegovi učenici ozbiljno shvatili kada su primili snagu i darove Duha Svetoga. Duh Sveti je, preobrazivši njihovu nutrinu, od prestrašenih ribara učinio hrabre svjedoke Uskrsnuća. I povijest više nikada nije bila ista. Kroz proteklih nekoliko tjedana u nedjeljnim, ali i u dnevnim misnim čitanjima tako smo imali priliku pratiti mladu kršćansku zajednicu, prvu Crkvu, koja je po nadahnuću Duha Svetoga izašla u svijet. Ta Crkva je hrabro navijestila Krista svijetu koji vrlo često za njega nije mario niti želio čuti. U Djelima apostolskim tako čitamo o Isusovim učenicima koji, unatoč svim protivljenjima, hrabro propovijedaju, uvjeravaju, svjedoče i pozivaju svijet na okretanje ka Kristu. Na taj su način oni ostavili primjer i dali smjer cijeloj kršćanskoj povijesti. Naime, svakome od nas je dan dar po mjeri onoga što Bog od nas želi da učinimo za njegovo Kraljevstvo i svako je od nas pozvan svakoga dana za to Kraljevstvo svjedočiti, to Kraljevstvo propovijedati na to Kraljevstvo pozivati ljudska srca našeg vremena.

Ipak, postoje osobita vremena i osobita mjesta gdje milost Božja na osobit način surađuje s onima koji se odvaže na ovakvo kršćansko življenje. S dolaskom ljeta koje je pred nama, otvaraju se brojna vrata Božje milosti u Crkvi. Ljeto je vrijeme kada češće imamo priliku pohoditi neku duhovnu obnovu, poći na hodočašće ili sudjelovati u brojnim duhovnim programima koji nam se nude. Ovih dana je tako objavljen i program ovogodišnjeg Mladifesta u Međugorju. Ljetni rasporedi mnogima će omogućiti da poslije naporne školske, radne ili pastoralne godine na trenutak zastanu kako bi napunili svoje duhovne baterije. I dobro je to i potrebno. Međutim, prema primjeru one prve Crkve, pokušajmo naučiti što je potrebno za dobru duhovnu obnovu.

Međutim, prema primjeru one prve Crkve, pokušajmo naučiti što je potrebno za dobru duhovnu obnovu.

Oni koji pohode razne duhovne programe odlaze tamo jer u svom srcu osjećaju glad i duhovnu žeđ. Često tu glad i žeđ ne možemo ni riječima opisati. U nama postoji nešto što je potrebno Božjeg zahvata. U nama je tako često rana koja već dugo ne zacjeljuje. U nama su ponekad pitanja na koja nam nitko nije dao odgovor. U ovakvim situacijama vrlo često mi se usmjerimo isključivo na sebe. Samo o sebi promišljamo i tako postanemo robovi vlastite životne situacije. Toliko se usredotočimo na svoju bol da ne damo pristupa Onome koji tu bol može otkloniti. Tako se često čvrsto držimo za svoju ranu i ne puštamo je da ne nemoguće tu ranu zacijeliti. Ponekad se toliko okružimo vlastitom tamom i ne želimo izaći na svijetlost. A Bog nas poziva na nešto drugačije. Glad i žeđ koju osjećamo može biti utažena Bogom i ta duhovna praznina koju osjećamo može biti ispunjena Duhom Božjim. Potrebno je zato otkloniti sebe od sebe i usredotočiti se na Boga kojemu je moguće otkloniti bol, zacijeliti rane i otjerati tamu. Bog ima odgovor na sva moja pitanja. Kada sakrijem sebe u Bogu, onda će me Bog pronaći. S ovakvim stavom kreni na duhovni program ovoga ljeta i plodova će biti.

Potrebno je zato otkloniti sebe od sebe i usredotočiti se na Boga kojemu je moguće otkloniti bol, zacijeliti rane i otjerati tamu. Bog ima odgovor na sva moja pitanja.

U isto vrijeme, oni koji organiziraju duhovne programe u svom srcu trebaju jasno razlučiti da je Bog onaj koji je na djelu po njima. Oni nisu prvotni izvor, nego instrument Božjeg djela među njegovim vjerničkim narodom. Poput Isusovih učenika u prvoj Crkvi, oni trajno moraju sakrivati sebe, a objavljivati Boga kako bi oni kojima su poslani mogli pronaći Krista i sebe u Kristu. Sjećam se jednog razgovora u Međugorju nakon dugog dana za vrijeme trajanja Mladifesta. Mi fratri smo pitali tadašnjeg ravnatelja festivala mnoga pitanja. Jedan je bogoslov tako počeo pitanje ovako: „Što ti kao ravnatelj Festivala…“ – a ovaj ga je fratar prekinuo usred pitanja i kazao: „Nisam ja nikakav ravnatelj. Gospa je ravnateljica Mladifesta.“ Svijest da je ono što radimo Božje djelo pomoći će nam da propovijedamo Boga, a ne sebe same.

I to sebe kakvog me je Bog želio i za što me je stvorio.

Mlada kršćanska Crkva nakon Isusova Uskrsnuća i po primanju Duha Svetoga izašla je u svijet koji je Krista prezirao. I nama je krenuti u svijet koji počesto i nije bitno drugačiji. Ako u svijet krenemo sa ovim temeljnim stavom da želim otkriti i objaviti Boga, a ne sebe, plodova neće nedostajati. Čak štoviše, u pronalasku i objavljenju Boga pronaći ću i sebe. I to sebe kakvog me je Bog želio i za što me je stvorio.