Prispodobe su možda najpoznatiji vid Gospodinova učenja u Novom zavjetu, ali u tome se prilagodio obrascima poučavanja koji su se već koristili u to vrijeme, piše Simply Catholic.

Prispodobe mogu biti vrlo kratke, poslovične i aforistične. Luka 5,36 i 6,39, na primjer, jednostavno su jezgrovite, pamtljive izreke.

Češće su, međutim, proširene usporedbe koje uključuju nekoliko različitih aspekata usporedbe, na primjer, Matej 7, 24-27 i usporedbu o dvije kuće, jednoj izgrađenoj na pijesku, a drugoj na stijeni. Gospodin za razliku od njegovih licemjernih protivnika zapravo provodi svoj savjet, odabirući stijenu po imenu Petar na kojoj će sagraditi svoju kuću Crkvu (vidi Mt 16, 16-18).

Bijele i Samarske stijene / Foto: Alan Čaplar /

Isusove prispodobe u evanđelju po Mateju ističu teološke teme koje se nalaze samo u prvom evanđelju. Poznata prispodoba o pšenici i korovu (vidi Mt 13, 24-30) i sažetija prispodoba o snopu žita (Mt 13, 47-50) služe za naglašavanje Crkve kao mješovitog tijela koje se sastoji od svetaca i grešnika koje će Bog providnosno ostaviti na mjestu do vremena velike eshatološke odvojenosti.

Čak i prispodobe koje su zajedničke sinopticima svaki od evanđelista bilježi drugačije. Neke, poput prispodobe o farizejima, razumiju prijatelji i neprijatelji (vidi Mt 21,45; Mk 12,12; Lk 20,19). No, motiv nesporazuma silno se pojavljuje u Markovoj verziji prispodobe o sijaču (4, 1-20). Većina homilista zauzet će stav da se prispodoba odnosi na našu prijemčivost za Božju Riječ. Ali bojim se da je ovo slučaj u kojem su homilisti dopustili poznatijim verzijama priče u Mateju i Luki da oboje njihovo čitanje. U kontekstu Marka, do sada je bilo mnogo protivljenja Isusu i vrlo malo prijemčivosti. Čak ga ni Isusovi učenici koji su ga slijedili ne razumiju i pokazuju strah i nevjeru (Mk 4, 12-14; 4,40; 6, 50-52; 7, 17-18; 8, 17-21). Oni su dobro primili otajstvo Kraljevstva, ali očito ne i znanje i razumijevanje koje mora doći s tim (usporedite Mk 4,11 i Mt 13,11).

Isusov pristup

Evanđelje po Markovom uvodu u prispodobe počinje u 4,10. Isusa pitaju zašto poučava u usporedbama. Upečatljivo je to što ne reagira na način na koji zamišljamo da bi trebao, s nečim poput: “Prispodobe su moj način korištenja zemaljskih sličnosti za prenošenje nebeske stvarnosti jer su takve analogije jedino što zemaljska ljudska bića mogu razumjeti.”

No ako je to slučaj, zašto bi Isusovim učenicima uopće trebalo objašnjenje prispodobe? „Zar ne razumijete ovu usporedbu? Kako ćete onda razumjeti bilo koju prispodobu? ” (Mk 4,13). U kontekstu Marka, učenici su malo sigurniji od Isusovih neprijatelja koji su zbunjeni njegovom porukom. Koliko smo često u stvarnom životu vidjeli ironiju navodnih crkvenih insajdera koji uopće nisu shvatili poruku?

Ovdje se događa da se naše razumijevanje prispodoba dovodi u pitanje. U ovom se slučaju uopće ne radi o našem odgovoru, ili, točnije, radi se o činjenici da unatoč protivljenju neprijatelja Kraljevstva i unatoč moralnim i intelektualnim nedostacima navodnih prijatelja Kraljevstva, kraljevstvo će na kraju silno uspjeti. Iako se čini da većina sjemena koje je Bog posijao propadaju, ona koja ipak ukorijene donijet će obilne plodove. Drugim riječima, prispodoba je prvo, Isusovo objašnjenje zašto je prividni neuspjeh Njegove službe, zapravo, dio Božjeg plana- baš kao što je Izaijina prvotna misija bila da neko vrijeme otvrdne srca (vidi Iz 6, 9- 13). Drugo, očiti neuspjeh proglašenja kraljevstva bit će sjeme njegova uspjeha. Mogli bismo čak reći da je prispodoba o sijaču ne samo parabola o naviještanju kraljevstva Isusa, već je to i prispodoba o prispodobama.

Rasipni Sin

Prispodoba o sijaču pokazuje nam da bismo trebali biti malo oprezniji u imenovanju prispodoba nego što to obično činimo. Ova se prispodoba mogla nazvati prispodobama o sjemenu ili prispodobom o tlu, a svako bi ime suptilno utjecalo na naše tumačenje. No nigdje ime koje pridajemo prispodobi nije tako snažno da utječe na njezino tumačenje nego u prispodobi o izgubljenom sinu (vidi Lk 15, 11-32).

Za razliku od aforističkih parabola, pa čak i onih proširenijih, poput zrna gorušice (vidi Mk 4,30-32), ova ima potpunu priču i većina nas zna njezine osnovne crte. Sin prodaje svu svoju robu i bježi od obitelji, pritom rasipajući svoje dragocjeno nasljedstvo. No, tada se, shvativši samonametnutu bijedu svog stanja, pokajao, a njegov presretni otac potrča na pola puta u susret njemu. Otac mu priređuje veliku svečanu gozbu, oduševljen što je njegov izgubljeni sin sada pronađen. Od klasične duhovne “nevjerojatne milosti” do bezbroj homilija, ova parabola pokajanja pobudila je vjersku maštu kršćana kroz stoljeća.

No, možda pokajanje i radosno prihvaćanje Oca nije najvažnija tema prispodobe. Često je potpuno izostavljen iz razmišljanja ljutnja starijeg brata, koji misli da za svoje godine vjernosti nije primio ništa, dok je njegov manji, neposlušni brat pozvan natrag u obitelj na ravnopravnoj osnovi. Prispodoba o izgubljenom sinu, zapravo, mogla bi se prikladnije nazvati prispodobom o starijem bratu. Pročitana u cijelosti, prispodoba o rasipnom sinu čini se kao opsežno prepričavanje Matejeve prispodobe o dva sina (vidi Mt 21, 28-32). U oba slučaja prispodobe su Isusovi tanko prikriveni komentari o stanju stvari u Crkvi s mlađim bratom kao zamjenom za svojeglave neznabošce, dočekane natrag Božjem narodu nakon stoljeća raspada i pobune, i starješine brata koji predstavlja židovske kršćane, uzrujanog što je ugrožen njegov dugogodišnji privilegirani položaj u obitelji.

No kako god to nazvali, Lukina prispodoba o starijem bratu jedna je od najpoznatijih Isusovih slika. Samo Luka sadrži poznate prispodobe o prokletoj smokvi (vidi 13, 6-9), bogatašu i Lazaru (16, 19-31) i stvarnim spavačima poput prispodobe o udovici i nepravednom sucu (18, 1-8). Daleko najpoznatija od posebnih prispodoba je ona o milosrdnom Samarijancu.

Dobri Samarijanac

Na površnoj razini, ovu je poruku lako shvatiti – pravu ljubav prema bližnjemu pokazat će onaj koji zapravo pruža milosrđe (u ovom slučaju tjelesno milosrđe) – a ne nužno profesionalni vjernik. No, potpunije razumijevanje dobrog Samarijanca mora uključivati ​​stupanj u kojem je ta prispodoba duboko subverzibilna prema vjerskim pretpostavkama Židova koji žive u Palestini za koje je “dobri Samarijanac” bio kontradiktoran i zapravo prilično skandalozan.

Unsplash

No, bilo da nas skandaliziraju ili izazivaju, motiviraju ili plaše, u prispodobama se susrećemo sa srcem učenja našeg Gospodina, a time i sa samim Gospodinom. Stil poučavanja nije bio jedinstven, ali Božanska Osoba s kojom se susrećemo jest!