Krist nas je mogao nahraniti na bilo koji način kako je želio. Umjesto toga, on odlučuje uzeti dobre stvari ove zemlje – pšenicu, vodu, vino, piše Aleteia.
Prije nekoliko ljeta, dok sam služio kao đakon u crkvi sv. Vincenta Ferrera na Manhattanu, jedan od fratara u zajednici primljen je u Rosary Hill, dom za pacijente koji umiru od raka, a kojeg vode sestre dominikanke Hawthorne. Prije njegova preseljenja, naš je brat proveo više od trideset dana u bolnici. Primajući svu hranu iz hranilice, nekoliko tjedana nije se mogao pričestiti. Kad je jedan od svećenika u St. Vincent Ferreru nekolicini od nas ispričao o divnom načinu na koji su se sestre brinule o našem bratu, primijetio je da se sada mogao svakodnevno pričešćivati ​​i da je to odgovor na njegov (svećenikovu) molitvu. Netko ga je pitao s blagim iznenađenjem: “Za to ste molili?” Ne propustivši niti jedan trenutak, svećenik je odgovorio: „Naravno! O tome se i radi! ”

Svake nam godine Crkva daje svetkovinu Tijelova da proslavi čudesan dar koji nam je Gospodin ostavio u noći prije svoje smrti. Malo koja molitva bolje obuhvaća sve ono što primamo u Presvetom Sakramentu od Svetog Tome O Sacrum Convivium, molitve kojom dominikanci često započinju zajedničko recitiranje Božanskog časoslova: „O sveta gozbo, na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave”.

Krist postade naša hrana

U Presvetom Sakramentu, „Krist postaje naša hrana“, a time nas poučava o sebi, o sebi i o stvaranju. Za početak s posljednjim od njih, sveta Euharistija podsjeća nas na dobrotu stvaranja, posebno na materijalno stvaranje. Krist nas je mogao nahraniti na bilo koji način koji je htio, jednostavnom riječju ili na čisto duhovan način. Umjesto toga, on odlučuje preuzeti dobre stvari ove zemlje – pšenicu, vodu, vino – i koristiti ih kao oruđe svoje sakramentalne prisutnosti.

Foto: Dario Zürchauer

U Presvetom Sakramentu on preobražava stvorenje na skriveni način i preplavljuje ga svojom slavom. U ovom sakramentu on nas također podučava o nama samima, potvrđujući dobrotu našeg tijela i kako ono djeluje. Ponovno, Gospodin nas jednostavno zaokuplja milošću – on nas hrani na prirodan, tjelesni način na koji uzimamo običnu hranu. „Moje je tijelo prava hrana, a krv moja istinsko piće“ (Ivan 6, 55). Zapanjujuće nas u ovom Sakramentu podučava o sebi. Utjelovljenje je samo po sebi već nedokučiv čin poniznosti – vječni je Sin uzeo naše ljudsko tijelo.

Kao da to nije dovoljno, spustio se do smrti, smrti na križu, kako kaže sveti Pavao (Fil 2,8). Ali čak ni to nije bilo dovoljno da pokaže dubinu njegove poniznosti. Sada nam se stavlja na raspolaganje pod izgledom običnog kruha i vina i predstavlja se kroz instrumente običnih, nedostojnih svećenika.

Proslavlja se spomen na njegovu muku

U Presvetom Sakramentu “slavi se uspomena na njegovu muku”. Euharistijska molitva objavljuje tu istinu svaki put kad prisustvujemo misi: naš nam je Gospodin ostavio taj dar u noći prije smrti, tumačeći nam tako svoju jezivu smrt kao najveći čin ljubavi koji je svijet ikad poznavao. U ovoj žrtvi, koja je svakodnevno prisutna na oltaru, Krist nam pokazuje puno značenje velikih Božjih djela u Starom zavjetu. Kao što kaže slijed za svetkovinu ove nedjelje, “Istina, drevni tipovi ispunjavaju, Izak vezan, žrtva voljna, pashalno janje, njegova krv prosipana, mana ocima poslanima.” Ovi znakovi, koji su svi očitovali Božju ljubav prema svom narodu, dovršavaju se u ovoj savršenoj žrtvi.

Svojim sudjelovanjem u ovoj žrtvi postajemo jedno. Kao što nam kaže sveti Pavao u drugom čitanju za blagdan, „Čaša blagoslova koju blagoslivljamo, nije li to sudjelovanje u Kristovoj krvi? Kruh koji lomimo, nije li sudjelovanje u tijelu Kristovom? Budući da je tijelo jedno, mi smo, iako mnogi, jedno tijelo, jer svi sudjelujemo u jednom kruhu “(1 Kor 10,16-17). Svojom mukom, koju svakodnevno obilježavaju i čine prisutnom u ovom sakramentu, dok se ne vrati, Krist liječi rane podjele, čineći nas jednim u Njemu.

Duša je ispunjena milošću

U Presvetom Sakramentu „duša je ispunjena milošću“. Otac, Sin i Duh Sveti, koji su prvi put nastanili u nama krštenjem, iznova nam dolaze, obnavljajući svoju prisutnost u nama i dajući nam život: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni . . . Tko jede moje meso i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što me poslao živi Otac i ja imam život zbog Oca, tako će i onaj koji se hrani mnom imati život zbog mene “(Ivan 6, 54, 56-57). Zbog toga je Drugi vatikanski sabor opisao svetu Euharistiju kao „izvor i vrh kršćanskog života“. Kršćanski život je nadnaravno sudjelovanje u samom Božjem životu, život koji se obnavlja i jača u nama svaki put kad primimo Gospodina u svetoj pričesti.

Daje nam se zalog buduće slave

Konačno, u Presvetom Sakramentu „dan nam je zalog buduće slave“. Uzvišena hrana i piće koje primamo na misi ne sprječava da se naša slabašna tijela raspadnu i na kraju podlegnu smrti. Ali u svetoj euharistiji imamo obećanje da smrt nije kraj. “Tko jede moje meso i pije moju krv, ima vječni život, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” Ta naša tijela, premda mogu biti slaba, milošću Božjom nose njegovu prisutnost u sebi i služe kao hramovi Presvetog Trojstva. A onaj koji je izvor našega života, i tijela i duše, jednoga će dana preobraziti naša tijela svom vlastitom slavnom tijelu.

J.R.R Tolkien, engleski autor dvadesetog stoljeća najpoznatiji po svom remek-djelu Gospodar prstenova, jednom je u pismu napisao jednom od svojih sinova: „Iz tame svog života, toliko frustriran, pred vas sam stavio onu veliku stvar koju treba voljeti na zemlji: Presveti Sakrament. . . . Tamo ćete pronaći romantiku, slavu, čast, vjernost i pravi način svih svojih ljubavi na zemlji. ” Ove nedjelje dok slavimo ovaj veliki blagdan, zahvalimo Bogu na ovom neizrecivom daru, približavajući mu se da ga primimo s poštovanjem i predanošću, kako bismo jednog dana mogli doći do punine vječnog života u slavi uskrsnuća – jer o tome se i radi.