Da bismo živjeli, potrebna nam je hrana, no materijalna je hrana potrebna i životinjama. Čovjek ne živi samo o kruhu i ništa na ovome svijetu ne može zadovoljiti tu njegovu potrebu, nikakvi uspjesi, odnosi u ljubavi, velike radosti. I nakon svega se pitamo, i što sada? Ako netko voli putovati, može obići cijeli svijet i vidjeti ono što je htio, no nakon toga također ostaje pitanje – i što sada? Izraelci su bili svjesni potrebe za vječnim u čovjeku i znali su da samo riječ koja izlazi iz Božjih usta može čovjeka zadovoljiti.

Kad čuju Isusa kako govori da je on Kruh koji je s neba sišao kako bi ih nasitio, oni se počinju buniti. Kako to da oni tako grubo reagiraju na ono što je Isus rekao? Posrijedi su dva razloga.

1. Pobožni je Židov mislio da već ima hranu koja siti dušu: to je Božja Riječ, Tora, koja čini čovjeka čovjekom. Židov nema potrebu za drugim kruhom, on je ponosan na Božju objavu. U sinagogama su Židovi grlili Toru kao što zaručnik grli zaručnicu. U takvu kontekstu ponosni se Židovi ljute kad Isus kaže da je on ta Riječ koja je sišla s neba. Pitaju se, ma što on to govori, tko to može reći da je Božja Riječ.
2. Drugi razlog njihove ljutnje izvire iz nevjerice, oni se pitaju kako sin drvodjelje može misliti da je on utjelovljena Riječ. Ma to nije moguće! On da je mudrost Božja? Bitno je razumjeti koja je razlika između kršćana, muslimana i Židova. 

Za kršćane se mudrost Božja nije utjelovila u knjigu, nego u živu osobu, osobu Isusa Krista, postala je tijelom u krilu Marije Djevice. Kršćanstvo nema kao polazišnu točku knjigu, kao kod Židova i muslimana, nego Riječ, osobu Isusa Krista. Mi poznajemo Isusa preko evanđelja, no on je naše polazište, kao osoba. Koja je to poruka za nas? Tko su oni koji se bune protiv Isusa? Židovi. Oni se doživljavaju izazvanima i uvrijeđenima. U Ivanovu se Evanđelju riječ židov odnosi na svakoga tko odbija Isusa, tko se već osjeća nasićen onime što posjeduje i ne želi ništa drugo, nikakvu drugu Riječ. Evanđelist želi da se zapitamo nismo li i mi danas možda ti židovi koji odbijaju Riječ Života. Odbijamo li i mi Boga nekim pobožnim gestama u našem životu i jesmo li zadovoljni time, te ne idemo dalje, ne tražimo živoga Boga? Trebamo paziti na takva židova koji se može pritajiti u svakome od nas.

Novo svjetlo traži promjenu, obraćenje. Oni koji ne žele prihvatiti novinu i danas se brane.

Kruh nam se nudi, no i oni koji su religiozni mogu biti ljuti, mogu se zadovoljiti onim što imaju i ne tražiti neki novi kruh. To su današnji Židovi, oni koji su već našli hranu i odbijaju Krista. To se može dogoditi i kršćanima koji se ne žele mijenjati. Mi se približavamo Kristu danas na drukčiji način nego prije. Novo svjetlo traži promjenu, obraćenje. Oni koji ne žele prihvatiti novinu i danas se brane.

Što oni govore? Kao i Židovi u Isusovo vrijeme. Počinju pričati jedni s drugima, a ne pitaju ništa Krista. Pričaju i pitaju se međusobno, a ne idu pitati izravno Isusa. Židov potvrđuje ono što vjeruje u odnosu s drugim Židovima, baš kao i mi kad želimo potvrditi svoja uvjerenja pa onda pitamo svoje istomišljenike. To nije napredak – družiti se samo s istomišljenicima. Naša se misao oštri, a srce širi kad se družimo i s onima koji nisu isključivo naši istomišljenici. Židovu u nama događa se to isto kad naiđemo na nekoga tko opovrgava naša dosadašnja uvjerenja (npr. o tome da će dobri u nebo, a zli u pakao) govoreći o Bogu i njegovu licu na drukčiji način nego što smo naučili. Okoštala uvjerenja ne pomažu nam na životnom putu vjere, već, dapače, mogu odmagati. 

U našim DNA stanicama mi imamo ugrađenu želju za Bogom, mi smo u sintoniji s Božjim mislima i osjećajima.

To da je Isus kruh života nije neka naša izmišljotina, nešto što smo sami dokučili vlastitim snagama, već besplatni Očev dar. Isus govori kako će svi biti podučeni od Boga. Što to znači? U našim DNA stanicama mi imamo ugrađenu želju za Bogom, mi smo u sintoniji s Božjim mislima i osjećajima. Mi znamo i to doživljavamo svim svojim bićem kad se susretnemo s pravim licem Boga. Tada u nama odzvanja ta istina i ništa nas u tome ne može prevariti. Ta istina traži i određeni napor, ali nam otvara nove horizonte života. Ima jedan nutarnji glas, ako ga nismo zagušili, koji svjedoči o istini Isusa Krista, primjerice, kad nam kaže: Oprosti i nemoj se osvetiti – to je Riječ koja nas čini više ljudima – ili nije? Što nas čini više čovjekom, oprostiti ili se osvetiti? Kad nam govori: Nemoj gomilati materijalna dobra, nego ih dijeli s bližnjima – što nam govori nutarnji glas? Što nas čini više ljudima? Zatim Isus nastavlja: Tko vjeruje u mene, ima život vječni. Prihvatiti Isusa, znači imati život već sada. Ne jednom u budućnosti, nego već sada. Nadalje, Isus se predstavlja kao kruh za blagovati. Blagovati Krista znači postati jedno s njime, postati kruh za druge, a takav život u sebi ima kvalitetu vječnosti. Izazov, svagdašnji.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.