Nedavno sam napisala članak o tome kako trebamo tražiti našeg Gospodina pred Svetohraništem. Jedna od kritika je bila da moramo moći razgovarati jedni s drugima da bismo slušali i razumjeli. To je istina sve dok su naše rasprave plod molitve, inače su kontraproduktivne, pa čak i destruktivne. To je jedno od glavnih pitanja današnje Crkve. Mnogo češće razgovaramo nego što molimo, piše Constance Hull s portala Catholic Exchange.

Neprestano razgovaramo i vrlo malo molimo.

Problem s ovim argumentom, koji je toliko prožimao Crkvu paraliziranu “diktaturom buke”, jest da moramo čuti Božji glas prije nego što možemo čuti jedni druge. Postoje mnoge suprotstavljene ideologije i glasovi koji se bore za našu pozornost u današnjoj Crkvi. Sva ta buka onemogućuje čuti Duha Svetoga koji nas vodi. Zato prvo moramo tražiti Kristovo lice u Njegovoj stvarnoj prisutnosti u Svetištu.

Raspeti/Foto: Dario Zürchauer

U tišini Njegove Stvarne Prisutnosti ljuske polako padaju s naših očiju i počinjemo gledati kao što On vidi.

Kardinal Robert Sarah je godinama upozoravao na opasnosti ove neprestane buke. Njegova knjiga “Moć tišine: Protiv diktature buke” odgovor je onima koji žele staviti kola ispred konja. Prečesto želimo svoju volju, a ne volju Božju, za svoj život i Crkvu. Imamo svoje ideje o tome kako bi stvari trebale biti i nikada ne tražimo lice Božje ili to činimo samo površno. Neprestano razgovaramo i vrlo malo molimo.

Ne možemo obnoviti ni Crkvu ni svijet dok se sami potpuno ne posvetimo putu prema svetosti i neprestanom obraćenju srca.

Tražiti Isusovo lice u Tabernakulu ili na klanjanju znači ući u tišinu Božanske ljubavi koja je izlivena za nas. On nas čeka. Rastreseni smo, tjeskobni, uplašeni, grešni i često izgubljeni, a da toga nismo svjesni. U tišini Njegove Stvarne Prisutnosti ljuske polako padaju s naših očiju i počinjemo gledati kao što On vidi. Ne možemo obnoviti ni Crkvu ni svijet dok se sami potpuno ne posvetimo putu prema svetosti i neprestanom obraćenju srca.

Duhovna sljepoća je ozbiljan problem za sve nas, bez obzira na poziv jer tako duhovno slijepi vodimo i druge u sljepoću.

Tišina stvarne prisutnosti našeg Gospodina vodi nas da se suočimo sa svojom samovoljom i svojevoljnošću. Tek kada vidimo Kristovu ljubav koja čeka svakoga od nas u Svetohraništu, počinjemo vidjeti ona područja našeg života u kojima smo postali tvrdokorni ili svjetovni. Duhovna sljepoća je ozbiljan problem za sve nas, bez obzira na poziv. Duhovno slijepi ljudi vode druge u sljepoću, zbog čega naš govor može biti destruktivan ako nije rođen iz molitve u jedinstvu s Duhom Svetim.

Ne možemo imati smislene rasprave koje će obnoviti Crkvu sve dok ne budemo narod tihe molitve pred Tabernakulom.

Usredotočenost na greške drugih nestaje pred oštrom stvarnošću naše vlastite grešnosti. Dok se naša srca ne promijene, ne možemo promijeniti srca drugih. Dok ne vidimo Kristovim očima i ljubavlju kako On ljubi, a to je da ljubimo svoje neprijatelje, tada ne možemo ostvariti obnovu. Ne možemo imati smislene rasprave koje će obnoviti Crkvu sve dok ne budemo narod tihe molitve pred Tabernakulom.

Foto: Dario Zürchauer

Naše su duše nemirne, zbunjene i često prepuštene pogreškama kada rijetko dolazimo Kristu u Njegovoj stvarnoj prisutnosti i u životu predane molitve. Kardinal Sarah objašnjava: “Svoj aktivnosti mora prethoditi intenzivan život molitve, razmatranja, traženja i slušanja Božje volje.” Molitva rođena iz šutnje mora biti polazište za sve naše akcije i rasprave.

Ponovljeno obraćenje koje nam je svima potrebno može se pronaći samo u tišini. U tišini naših srca prebiva Presveto Trojstvo. Ako ne živimo u zajedništvu unutar najdubljih udubljenja naše duše, tada ćemo zaglušiti Božji glas vlastitim idejama i mišljenjima drugih. Budući da smo narod tihe molitve i zajedništva s Bogom, možemo se okrenuti u ljubavi i otvorenosti prema drugima. Kardinal Sarah navodi:

Tišina svakodnevice neizostavan je uvjet za život s drugima. Bez sposobnosti šutnje, čovjek nije sposoban čuti, voljeti i razumjeti ljude oko sebe. Dobročinstvo se rađa iz šutnje. Ono proizlazi iz tihog srca koje je sposobno čuti, slušati i poželjeti dobrodošlicu. Šutnja je uvjet za drugost i nužnost ako se želi razumjeti samoga sebe. Bez tišine nema ni odmora ni spokoja ni unutarnjeg života. Tišina je prijateljstvo i ljubav, unutarnji sklad i mir. Tišina i mir imaju jedan te isti otkucaj srca.

Moramo imati srca koja traže Božju volju iznad naše. Što On traži od nas?

Provodimo dane u neprestanoj buci, gužvi i tehnokratskom svijetu koji traži našu stalnu pažnju. Upravo zbog toga tako malo postižemo u našim župnim zajednicama i u našim nastojanjima evangelizacije. Neprestano se udaramo glavom o zid o tome što treba činiti kada odgovori nikada neće doći dok ne utihnemo pred Presvetim Sakramentom. Moramo imati srca koja traže Božju volju iznad naše. Što On traži od nas?

Vjerujemo li uistinu u Boga? Samo ljudi šutnje potpuno vjeruju u Boga.

Ovo je bila glavna poanta mog članka o pozivanju ljudi koji su frustrirani da se obrate Kristu u Tabernakulu. Moramo uzeti sve frustracije, brige, poteškoće, nevolje i stanje Crkve na Njega u Njegovoj stvarnoj prisutnosti. On će nam na kraju pokazati što bismo trebali učiniti. Ljudi koji ga istinski ne traže prvi neće moći druge dovesti do istine koja se nalazi u Kristu. Rasprave će dodati više buke u bučnoj Crkvi. Kardinal Sarah otvoreno kaže:

Danas su mnogi ljudi pijani od govora, uvijek uznemireni, nesposobni šutjeti ili poštovati druge. Izgubili su smirenost i dostojanstvo… Bez tišine koja mu prethodi, govor izlaže veliku opasnost da umjesto toga bude beskorisno brbljanje: “U tišini i u povjerenju bit će tvoja snaga”, rekao je Izaija (Iz 30,15). Prorok zamjera narodu Izraela zbog njihovog idolopokloničkog aktivizma, burnih političkih strasti, sastavljenih od saveza na temelju interesa ili vojne strategije, ponekad s Egiptom, ponekad s Asirijom. Izraelski narod više ne polaže svoje povjerenje u Boga.

Crkva koja sluša mora biti poput sv. Ivana s položenom glavom na Isusove grudi na Posljednjoj večeri.

Vjerujemo li uistinu u Boga? Samo ljudi šutnje potpuno vjeruju u Boga. To je tihi molitveni narod koji može čekati da Bog djeluje, koji može tražiti Njegovu volju i ući u duboko zajedništvo s Njim i s drugima. Mi bismo trebali tražiti zajedništvo u ovoj Sinodi. Ne možemo živjeti autentično zajedništvo ako prvo ne prebivamo u zajedništvu s Presvetim Trojstvom. Molitva pred Presvetim Sakramentom je škola šutnje, zajedništva i u konačnici ljubavi. Naš Gospodin je jedini koji nas može naučiti kako slušati istinski punim ljubavi.

Ovo je lekcija koju sam naučio od našeg Gospodina kada je pandemija počela u ožujku 2020. Provodio sam dva sata dnevno svaki dan dok su javne mise bile obustavljene u mojoj biskupiji u molitvi pred Tabernakulom. Upravo sam u tišini stvarne prisutnosti našeg Gospodina pronašao mir, smirenost, ljubav i njegovu volju u vrijeme izgnanstva. To je lekcija koju sam zaboravio u ludilu posljednje dvije godine. Razumjeti sebe, druge i poslanje možemo samo ako uđemo u njegovu šutnju.

Ako uistinu želimo biti u stanju slušati jedni druge i ući u dublje zajedništvo jedni s drugima, tada prvo moramo biti ljudi molitve i šutnje. Moramo tražiti Kristovo lice i biti potpuno otvoreni djelovanju Duha Svetoga. Ne može se temeljiti na našim vlastitim željama, nego na volji Očevoj. Crkva koja sluša mora biti poput sv. Ivana s položenom glavom na Isusove grudi na Posljednjoj večeri.