Čitatelji Glasa Koncila postavili su pitanje koja je ispravna gesta nakon pričesti. U nastavku donosimo njihov odgovor.

Opća uredba Rimskoga misala među ostalim govori i o kretnjama i držanju tijela za vrijeme mise, pa u broju 42 podsjeća da je “zajedničko držanje tijela, kojega se imaju pridržavati svi sudionici, znak jedinstva članova kršćanske zajednice koji su se okupili na liturgiju: izražava i gaji duh i osjećaje sudionika”, a onda u broju 43 objašnjava kada se za vrijeme mise stoji, kada kleči, a kada sjedi. Tako se u drugom paragrafu ističe: “A neka sjede za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još – ako je zgodno – za vrijeme svete šutnje poslije pričesti.”

Iz toga je citata jasno da se preporučuje – jer se navodi “ako je zgodno” – sjedenje nakon pričesti. No u istom se broju navodi da je “zadaća konferencije biskupa da kretnje i držanje tijela, opisane u Redu mise – u skladu s pravnim propisima – prilagodi duhu i razložnim predajama pojedinih naroda”.

“Valjat će ipak pripaziti na to da odgovaraju smislu i naravi svakoga dijela obreda. Gdje je običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati.” O svemu bi tome vjernike, prema istom broju Opće uredbe, trebali poučiti ‘đakon ili služitelj laik ili svećenik‘. Kao što je vidljivo iz tih citata, Opća uredba nije strogo odredila niti zabranjuje da se nakon pričesti stoji ili kleči, nego samo preporučuje (ako je zgodno) da se nakon pričesti – ‘za vrijeme svete šutnje‘ – sjedne. To ćete vidjeti i doživjeti i u mnogim našim crkvama u kojima i svećenik nakon što podijeli pričest sjedne i zajedno s vjernicima ostane u kratkoj molitvi. No mislimo da je propis o tome da se ne mora nužno sjesti nakon pričesti na lijep, ujedno praktičan način vodio računa i o tome da u mnogim crkvama i nema mjesta, posebno kada velik broj vjernika sudjeluje na misi, kako bi svi sjeli, pa svatko od pričesnika na svoj način i pobožnim držanjem tijela – bilo stajanjem, bilo klečanjem, bilo sjedenjem – zahvaljuje na daru pričesti koju je upravo primio.

Netko u tihoj molitvi, a netko pjevajući (po)pričesne pjesme, kao što piše u broju 88 Opće uredbe: “Kada završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak himan.”