Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed dr. sc. Davor Senjana, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, te vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Između ostalog, vlč. Senjan je istaknuo: "Pogled na Marijinu čistoću i kreposti uništava ponajprije bolesti duha i duše, a onda i tijelu daje potrebnu snagu."
Mi trebamo Veliku Gospu. Trebamo Djevicu Mariju koja nas razumije u našoj jednostavnosti. Njoj danas dolazimo te joj smijemo i trebamo prikazati sve svoje obeshrabrenosti i jade. Ona bdije i svojim plaštem ovija sve one koje šiba nepravednost ovoga svijeta. U neizvjesnostima naših dana dođimo joj i sa svim svojim siromaštvom kako bi nam njezin zagovor pomogao da ne oskudijevamo u onome što nam je potrebno. Velikoj Gospi dođimo i u svojim bolestima jer ona želi biti naše zdravlje. Pogled na njezinu čistoću i kreposti uništava ponajprije bolesti duha i duše, a onda i tijelu daje potrebnu snagu. Velikoj Gospi dajmo sve svoje narušene odnose kako bi ih ona svojom vjernošću iscijelila. Njoj predajmo sve svoje slabosti kako bi nas poučila da naša jakost počinje onda kada priznamo da smo slabi i potrebni pomoći neba.
Svjedoci smo kako je Gospa kroz povijest zagovarala ljude kod svoga Sina te su se mnogi obratili, iz korijena promijenili svoj život, zadobili duševno i tjelesno zdravlje. Tisuće ljudi poput prave djece i danas hiti svojoj Majci kako bi joj se izjadali, molili za pomoć, kako bi joj zahvalili jer je već pomogla, kako bi se jednostavno s njom susreli i duhovno ojačali. A ona? Ne može i ne zna drugačije nego da nam kao prava majka pomogne, da nas privije na svoje grudi i da nas utješi.
Pogled na njezinu čistoću i kreposti uništava ponajprije bolesti duha i duše, a onda i tijelu daje potrebnu snagu.
Veliku Gospu prepoznajemo u slikama Staroga i Novoga zavjeta. Na početku Biblije, kada su Adam i Eva pali u grijeh, Bog nije ostavio čovjeka bez nade. Nasuprot zmiji, simbolu zla i đavla, Bog podiže znak žene koja će plodom svoje utrobe zmiji zgaziti glavu. U Knjizi Otkrivenja otkriva nam se velik i strašan lik zmaja. To je rušilačka, negativna sila koja ne skriva svoje nakane kako je to bilo kod zmije. To je simbol zla u svijetu, simbol sotone. Nasuprot zmaju drugi je znak – znak žene, simbol nježnosti i ljubavi, ljepote i dobrote. Žena je trudna, ona je nositeljica života, donosi nadu budućnosti. Koliko god ta žena izgledala slaba u odnosu na strahovitu silu zmaja, žena ipak izmiče njegovim nasrtajima i zamkama. Pobjeđuje ljubav, pobjeđuju dobrota i život. I upravo je to Velika Gospa. Ona i danas želi podignuti nadu u ljudskim srcima. Iz ovih slika Svetoga pisma jasno je kako je zlo u svijetu veliko, kako je prisutno u svim vremenima. Ipak, Gospa je na strani dobra. Pobijedit će ono što je dobro, ono što je Božje. I nama je danas važno pitanje: Na kojoj sam/smo strani? Na strani dobra ili strani zla?
Dok sami sebi pred Bogom odgovaramo na kojoj smo strani, promotrimo malo današnje evanđelje. Pošto je anđeo otišao od Marije, očekivalo bi se da će se ona povući u što dublju sabranost, kako je to kasnije učinio Isus povukavši se nakon krštenja u pustinju. Pa i okolnost da je bila zaručena s Josipom tražila bi od nje prema židovskom običaju da živi povučeno. Isto bi to od nje kao „milosti pune“ zahtijevalo mišljenje da je kontemplativni život savršeniji od aktivnoga. No dogodilo se suprotno.
Marija se žurno uputila, pohrlila je. Pitamo se otkuda ta hitnja? Zašto napušta svoj dom i hrli u planinski kraj? Razlog nikako ne treba tražiti u prirodnoj potrebi mlade djevojke da dade oduška svojoj duši nakon događaja koji su joj se dogodili, a još manje da priopći Elizabeti svoju tajnu. Marija žuri svojoj rođakinji, ljubav je Božja sili, tjera prema potrebnima, konkretno Elizabeti. Pohitala je Elizabeti i zato da upoznaju obostranu milost i razmjene radost. Marija je sretna jer je susrela Boga i jer se Bog nastanio u njoj. Taj susret ne ostaje samo njezina privatna stvar. Toliko je dirnuta da ju ljubav koju je osjetila, koja ju je dotaknula, potiče da ide drugima, da im posvjedoči Božju blizinu i prisutnost i da im bude od pomoći. Vjera nikada nije privatna stvar kaže Benedikt XVI. te naglašava da ona (vjera) raste kada je življena kao iskustvo primljene ljubavi i kada je prenošena kao iskustvo milosti i radosti.
Pobijedit će ono što je dobro, ono što je Božje. I nama je danas važno pitanje: Na kojoj sam/smo strani? Na strani dobra ili strani zla?
Djevica Marija je jednostavno bila žena koja bi uvijek spremno pritekla u pomoć čim su to od nje zatražili ili čim je čula i primijetila da nešto nije u redu. Vidimo da je za svoga zemaljskog života činila samo dobro te kako je svoj život potrošila ugađajući Bogu i pomažući bližnjima. Evo nam izazova da i mi poput nje svoj život potrošimo u pomaganju drugima. Neka nam ona u tome bude uzor, ali neka nam bude i moćna pomoćnica i zagovornica. Ona koja je dušom i tijelom uznesena na nebo može jako puno učiniti za nas, za svoju djecu.
Neka nam Marija bude pomoćnica u zemaljskim, svakodnevnim potrebama. Molimo i danas po njezinu moćnom zagovoru zdravlje za sebe i svoje bližnje, popravak financijskog stanja, uspješan završetak školovanja ili pak prekid nezaposlenosti. Za sve to žarko molimo, ali nemojmo se zadržati samo na tome. Otiđimo i malo dalje. Neka nam Gospa pomogne da se jednoga dana nađemo u raja s njezinim sinom Isusom Kristom. Uvedimo Majku Mariju u kuću svoje nutrine, a ona će uvijek pripraviti mjesto za svoga Sina. Nikada neće zauzeti ono što pripada Njemu. Ona je uvijek vratima kroz koja Nebo želi ući. Na nam je samo otvarati ih svakodnevnom ljubavlju prema Bogu i prema bližnjima.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.