Aleluja = Aj’mo, ljudi, čestito živjeti! O ovakvom prijevodu liturgijskog poklika Aleluja promišlja za Katolički tjednik don Anto Orlovac koji na početku postavlja pitanje: “Tko to tako prevede?”. Priznajem, to je dobrano slobodan prijevod. Ali nije posve proizvoljan, a potječe zapravo od sv. Augustina. Ne doduše doslovno, ali po smislu itekako! A on ga je u svom tumačenju dobro obrazložio.

Tumačeći psalme piše veliki Augustin: „Smisao našega sadašnjega života treba biti hvaliti Boga, jer će vječna radost našega budućeg života biti također hvaliti Boga“. Hvaliti Boga znači puno toga. I zahvaljivati mu za sve što nam čini i slaviti ga jer je tako dobar, i diviti mu se što je tako savršen, i uživati u njegovu društvu, jer nam je tako blizak i… mogli bismo dugo tako nizati. To ćemo raditi čitavu vječnost, i uvijek će to biti nešto novo, bez dosade i monotonije, jer Bog je uvijek veći od svega što smo u stanju zamisliti i trajno će nas iznenađivati i oduševljavati. A ovaj život zapravo je vježba da mognemo jednom hvaliti Boga kako valja. Zato veli Augustin da je smisao i sadašnjega našeg života hvaliti Boga.

Cijelim bićem hvaliti Boga

No, Boga ne hvalimo samo ustima i riječima. Augustin potiče svoje slušatelje: „Braćo, sada vas potičem da hvalite Boga. To je ono što zapravo svi sami sebi kažemo kad izgovaramo Aleluja.“ Zatim dodaje: „Ali, hvalite Boga cijelim svojim bićem, to jest neka ne hvali Gospodina samo vaš jezik i vaša usta nego i vaša savjest i vaš život i vaša djela“. Bogu pripada cijelo naše biće, ne samo naš jezik ili usta. Zato Boga treba hvaliti i naša duša, naša savjest, sve naše tjelesne i duhovne moći. Cjelokupan čovjek pozvan je hvaliti i slaviti Gospodina.

Bogu pripada cijelo naše biće, ne samo naš jezik ili usta. Zato Boga treba hvaliti i naša duša, naša savjest, sve naše tjelesne i duhovne moći. Cjelokupan čovjek pozvan je hvaliti i slaviti Gospodina.

Augustin je sasvim konkretan pa ide još dublje. Zna on da se obično kaže kako Boga hvalimo molitvom, kako idemo u crkvu Boga slaviti i moliti mu se. No, šteta bi bilo samo na tome stati; valja nastaviti s tom hvalom. Zar da Boga slavimo samo jedan dan, ili jedan sat, ako uzmemo prosječno trajanje nedjeljne svete mise, a sve drugo da ne služi u tu svrhu? Bilo bi to Bogu uvrjedljivo, a kršćanina nedostojno. Nema: „Eto, Bože, dali smo ti hvalu, proslavili smo tvoj dan, a ostali su dani naši. Vidjet ćemo se opet u nedjelju!“ Lijepo to izlaže Augustin, napominjući najprije kako Boga hvalimo kad se sastanemo u crkvi na nedjeljnom bogoslužju. Što onda slijedi? „Ali kad se svaki povrati svome svakidašnjem životu, kao da se prestane hvaliti Boga“. Ne mora biti tako, točnije ne smije tako biti.

Dvije vrste hvale

Je li moguće Boga hvaliti sedam dana u tjednu, svaki dan? Pa ne možemo povazdan biti u crkvi, treba raditi, brinuti se za obitelj. Ipak je moguće da hvala potraje cijeli tjedan, podsjeća sv. Augustin: „Onaj koji ne prestaje dobro živjeti, taj uvijek hvali Boga. Tada prestaješ hvaliti Boga kad bježiš od pravednosti i od onoga što se njemu sviđa. Živiš li uvijek dobrim i svetim životom, onda tvoj jezik šuti, ali ti je život glasno i jasno svjedočanstvo i Bog sluša kucaje tvoga srca.“ Postoje, dakle, dvije vrste hvale Bogu: jedna je riječima, pjesmom, molitvom, usklikom, a druga je životom u skladu s Božjim zakonom i svojom savješću. Prvim načinom Boga slavi svaki vjernik bilo koje vjere, svaki na svoj način. No, drugim načinom može ga slaviti i onaj tko se ne priznaje vjernikom, tko nema vjerskog odgoja. Kako? Pa svojim čestitim životom, svojim djelima humanosti, pomaganja potrebitima, razumijevanja, solidarnosti.

Drugi Vatikanski sabor govori da će i onaj tko nema vjere bez vlastite krivnje, a slijedi zov svoje savjesti, postići spasenje, upravo svojim životom. A suvremeni teolog Karl Rahner govori o anonimnom kršćanstvu, o anonimnim kršćanima. Takvi anonimni kršćani su oni koji ispravno žive prema svojoj savjesti, a da se izrijekom ne priznaju pripadnicima kršćanstva niti članom bilo koje Crkve. Čini se da je to upravo na crti razmišljanja velikog Augustina, koji je, ne zaboravimo, veliki crkveni otac i naučitelj Crkve.

Trajni poziv

Uostalom, svršetkom uskrsnog vremena i svetkovinom Pedesetnice pomalo nestaje onih brojnih „Aleluja“, onih poziva na hvaljenje Gospodina. Jenjava to u bogoslužju, ali ne bi smjelo jenjati u životu. A životom to možemo činiti svi, svih sedam milijarda i nešto „sitnoga“ ljudi, Božjih stvorenja razumom i srcem obdarenih, koji se danas kreću ovom Zemljom. Zato trajan poziv svima: „Aleluja! Aj’mo, ljudi, čestito živjeti!“ Bit će zadovoljan i Bog i mi.