"Zbog tih iskustava čovjek ne smije mijenjati svoj jezik, jer, izgovarajući pobožne riječi, on izgleda prozelitski, a njegove ga riječi uvjeravaju kao da je već daleko odmakao. Tako nastaje varka. On svoje riječi, misli i osjećaje miješa sa stvarnošću duhovnog života. Ako si malo prokopao rukom zemlju te je tu počela izvirati voda, onda ne trebaš odmah govoriti kao da si napravio vodopad za svoje mjesto, kao da već brodovi plove rijekom koja teče iz tvog izvora. Ostati trijezan, razuman, ne mijenjajući ništa izvana, nego dopustiti da te Bog mijenja iznutra", poručuje Tomislav Ivančić u knjizi "Duhovno pomoći čovjeku".
Nedavno sam primio poruku jednog mladića: “Velečasni, trebam vaš savjet Bog mi je dao nutarnji govor, imam neka duhovna iskustva i htio bih da mi savjetujete kako dalje.” lza te poruke izrekao je nekoliko pobožnih riječi, poput: “Bog Vas blagoslovio, Aleluja” i tome slično. Prva, naime, napast onih koji su iskusili blizinu duhovnih stvarnosti jest da svoj rječnik preobraze u neki pobožnjački, da postanu na neki način prenježni, neprirodni, strani ljudima. Oni pomisle da imaju Boga na dlanu, da raspolažu njime, da ga u potpunosti razumiju i da su već daleko odmakli na duhovnom putu. Zaboravljaju da je takvo unutrašnje iskustvo tek početak staze. Zato je prvi uvjet za putovanje na duhovnom putu poniznost. Uvidjeti Božji dar, ali ostati ponizan u znanju da tek sada treba ići, napredovati i biti Božji.
Uvidjeti Božji dar, ali ostati ponizan u znanju da tek sada treba ići, napredovati i biti Božji.
Zbog tih iskustava čovjek ne smije mijenjati svoj jezik, jer, izgovarajući pobožne riječi, on izgleda prozelitski, a njegove ga riječi uvjeravaju kao da je već daleko odmakao. Tako nastaje varka. On svoje riječi, misli i osjećaje miješa sa stvarnošću duhovnog života. Ako si malo prokopao rukom zemlju te je tu počela izvirati voda, onda ne trebaš odmah govoriti kao da si napravio vodopad za svoje mjesto, kao da već brodovi plove rijekom koja teče iz tvog izvora. Ostati trijezan, razuman, ne mijenjajući ništa izvana, nego dopustiti da te Bog mijenja iznutra. Tek nakon nekog vremena više mjeseci ili godina drugi će na tebi vidjeti promjenu i to će biti ono što će ih privući i mijenjati. Inače takvo mijenjanje govora riječi, s mnogo pobožnih uzrečica, zapravo čovjeka čini smiješnim i odbojnim.
Ostati trijezan, razuman, ne mijenjajući ništa izvana, nego dopustiti da te Bog mijenja iznutra.
Mladić na ulici kaže da ima iskustvo Duha Svetoga, da mu Duh govori kako da nekome pomogne, da vidi ljude iznutra i razumije i da ih pokušava opomenuti kako žive. Želi sa mnom razgovarati uvjeriti me kako je to djelo Duha Božjega. Da bi čovjek mogao drugima pomagati, opominjati ih i voditi na Božjem putu, mora sam proći svoju kalvariju, svoju smrt i svoje uskrsnuće. A za to se traži prepuno godina. Već je sv. Pavao upozorio Timoteja da ne polaže prebrzo ruku na novoobraćenike. Jer se oni brzo uzohole. Upravo ta želja da se sad drugima pomogne i spašava ih jest zapravo duh oholosti, a ne Duh Božįi. Ne može nespašen čovjek spasavati druge. Čim čovjek vidi pogreške drugih, pa ih želi iz njih izbavljati, znači da je sam nesavršen i da je sam u grijehu, i slijep da to vidi.
Ne može nespašen čovjek spasavati druge
Ljudi stvaraju sekte upravo zato kako bi netko priznao da oni imaju pravo i da je Duh Božji na njima. Oni tada postaju prozeliti, žele samo druge obraćati i prekrajati po svojemu mišljenju i svome iskustvu. Duh Božji ne treba takve radnike. On najprije nuka nas da se promijenimo, da drugujemo s Bogom, da prihvatimo svoje križeve, da ljubimo ljude priznajući vlastitu slabosti grijehe. Tek kad umremo sebi, kad ne pokušavamo od drugih napraviti nešto što mi mislimo da je ispravno, kada ni od sebe izvana ne činimo neku pobožnu ličnost nego jednostavno, prirodno, normalno drugujemo s ljudima, a sve dublje ulazimo iskustvo s Bogom, tada zapravo postajemo drugi ljudi, i tek tada se ljudi počnu mijenjati u istome onom duhu koji je nas promijenio.
Samo onaj Duh koji je tebe promijenio može mijenjati iz tebe druge.
Samo onaj Duh koji je tebe promijenio može mijenjati iz tebe druge. A on to čini s prepuno finoće i nježnosti, gotovo neprimjetno, ljubeći iz tebe drugog čovjeka tako da na njemu ili više ne zapaža pogreške ili ih odmah opravdava. U tom ozračju ljudi oko nas onda žele otpočinuti, stječu sigurnost do se moguće uvijek osloniti i da su u prostorima te ljubavi već spašeni i preneseni u kraljevstvo Božje.