Najmanji neuspjeh, neka kritika ili gruba riječ, rugalica ili izostavljeni pljesak učine nas nervoznima, nesretnima i učini nam se kao da se gubi čitav život. No, istodobno iz tog stanja nas može izvući samo životni stav u kojem smo spremni boriti se protiv svake nepravde, u kojem se ne bojimo nikakvih uvrjeda, zadobivenih rana i osuda na smrt. Ili, zapravo, ništa nas ne čini sretnijima nego stav ljubavi prema svim ljudima, bili oni dobri ili zli. Meditaciju Tomislava Ivančića prenosi hagio.hr.

Susreo sam brojne roditelje, koji su bili na rubu očaja jer su se djeca odmetnula od njih, ne misle više na njih i žive vlastitim životom. Drugi su bili ogorčeni, jer su im djeca izmalena bila dobra, čestita i marljiva, a onda su se odala lošem društvu, počela su se alkoholizirati, lutati, zanemarili su studij i život. Treća prepoznatljiva kao skupina djece su jednostavno otišla u daleki svijet te se tek ponekad, s vremena na vrijeme odande javljaju.

Jedino se isplati ljubiti

Roditelji su ostali zapanjeni, ranjeni su nečuvenom nezahvalnošću svoje djece, te ne znaju kud bi dalje sa sobom. Slušao sam učitelje kako su razočarano govorili o svojim bivšim učenicima da im u starosti ne znaju pomoći, nisu spremni kupiti im neku knjigu ili komad odjeće, napisati koje pismo ili poslati koji paketić, pomoći im novčano ili posjetiti ih. Svaki dan ćemo čuti nekoga kako ogorčeno pripovijeda da je nekome darovao sve, da mu je pomogao da se školuje i studira, da mu je posudio novac da si napravi kuću ili da se oženi, da ga je savjetovao, da mu je bio prijatelj i toliko toga, a onda je pobrao šutnju, nezahvalnost ili, možda, još nešto crnje.

Ništa nas ne čini sretnijima nego stav ljubavi prema svim ljudima, bili oni dobri ili zli.

Život nije trgovina. Ljudima se ne pomaže da bi ih se kupilo, vezalo uz sebe i onda pobralo rezultate u kasnijim godinama. Ljubav se ne da ničim platiti. Tko rađa djecu da bi se njima služio, da bi imao sretnu starost, da bi kraj njih uživao, taj nije dostojan imati djecu.

Tko daje siromahu da bi ga ovaj pohvalio, tko u crkvi daje milostinju ili pomoć zato da bi se čulo kako je njegovo ime pročitano među sponzorima i dobročiniteljima, tko ide pomoći susjedu pri gradnji kuće da bi se čulo da je i on tu bio, da bi vezao susjeda da i on kasnije dođe njemu pomoći, taj ne razumije osnovni zakon života. Ljude se ne može kupovati, duša se ne može prodati za nikakvo dobro djelo, naš život se ne može osigurati nikakvim djelima, nikakvim zaslugama, nikakvim dobročinstvima prema ljudima, siromašnima ili bogatima.

Dobro djelo je već samo po sebi nagrada. Čast je ako si nekom uspio pomoći. Pružiti nekome ljubav je već velika nagrada. Jer tvoja duša ozdravlja najviše time što ljubiš, a ne time što živiš.

Živimo da ljubimo, jer samo nas ljubav može spasiti i obogatiti život. Bog je naime ljubav. Zato je oporuka Isusa iz Nazareta: ,,Ovo vam zapovijedam: Ljubite jedni druge.” On nije rekao: grabite život, tražite da preživite, činite jedan drugome dobro kako bi vas ljudi mogli spašavati i davati vam život. On je štoviše rekao suprotno: ,,Tko traži da spasi svoj život izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, taj će ga dobiti.” Svako i najmanje djelo učinjeno bez trgovačkih primisli približuje nas Bogu, otvara nam vrata neba, liječi rane duše, čini nas iznutra sretnima, mudrima i stvarateljima budućnosti.

Život nije trgovina. Ljudima se ne pomaže da bi ih se kupilo, vezalo uz sebe i onda pobralo rezultate u kasnijim godinama. Ljubav se ne da ničim platiti. Tko rađa djecu da bi se njima služio, da bi imao sretnu starost, da bi kraj njih uživao, taj nije dostojan imati djecu.

Tražiti, dakle, da nas svi ljube jest promašen život. Na zemlji se trpi i umire. Ovdje se gubi i sve ostavlja iza sebe. Ovdje nitko ne može ostati zdrav, ovdje nitko ne može ne umrijeti, ovdje nitko ne može ne zadobiti ranu, ne biti kritiziran, ne biti više ili manje obespravljen, ovdje nema ljudi koji ne plaču.

Na zemlji se pati, na zemlji se ne vidi direktno svjetlo, nego tek kroz suzu i iz toga dugu. Čim kreneš putem dobra sjene zla će te opkoliti i htjeti zaustaviti. Knez ovoga svijeta, kako ga naziva Isus iz Nazareta, nastojat će te preplašiti, raniti te, prijetiti. Tko ljubi svoju slavu, tko želi biti obljubljen i stalno slušati kako mu ljudi plješću taj će se zastrašiti, zaustaviti i više neće ljudima činiti dobro. Ili će, pak, pasti u depresiju i silaziti prema vlastitoj smrti.

Dobro djelo je već samo po sebi nagrada. Čast je ako si nekom uspio pomoći.

Važan je stav srca

Sretni mogu biti samo oni koji znaju da je život borba, da se ovdje sve pobjeđuje ljubavlju, da se ovdje isplati biti samo dobar prema čovjeku i ne tražiti nagradu, da se odavde odlazi ali se zauvijek živi u nebu, da ćemo tamo prebirati i o svemu što smo ovdje doživljavali, da ćemo tamo biti najsretniji što smo bili hrabri u teškoćama, patnjama, što smo činili dobro a da to nitko nije znao, što nismo od nikoga očekivali da nam pomaže, nego smo bili sretni da mi smijemo pomagati.

Tražiti, dakle, da nas svi ljube jest promašen život. Ovdje se gubi i sve ostavlja iza sebe.

Susreo sam ljude koji su bili nesretni i proklinjali su život. Oni su tražili da ih svi vole. Susreo sam još više ljudi koji su bili sretni, koji su unatoč patnjama davali drugima smiješak, koji su optimistički gledali u budućnost, koji su voljeli čovjeka i koji nisu dali da se priča o njihovim patnjama, još manje da se hvale njihova dobra djela, nego su bili sretni što žive, što mogu drugima dati ne samo nešto nego sebe.

Ljubav je raskrižje između dobrih i zlih, između sretnih i nesretnih ljudi. Ona je naša šansa, život na zemlji je naša borba, tu se odlučuje o našoj budućnosti. Oni koji ljube zahvaljuju Bogu što su smjeli trpjeti u životu, boriti se i doživljavati nezahvalnost ljudi, jer ih zahvalnica uvijek čeka u nebu.

Ljubav počinje tamo gdje te više nitko ne voli, gdje je sve teško i nesimpatično. Ljubav je jedino tlo na kojem sve raste, koje se nikad ne može izgubiti i na kojem čovjek živi vječno. Samo ljubav daje neizbrisiv osmjeh našem biću i našim usnama.