Što je to svijest? Što mislimo kad kažemo ja sam toga svjestan? Svijest je spoznaja koja je sada prezentna, na neki način sada njome raspolažem, njome se mogu koristiti, ona mi je tu prisutna, a to znači nije legla u zaborav ili u neku vrstu memorije, piše portal hagio.hr koji redovito objavljuje razmišljanja i kateheze utemeljitelja hagioterapije prof. Tomislava Ivančića.. Po čemu mi postajemo nečega svjesni?

Svijest je zapravo neka vrsta svjetla u kojem mi vidimo ono što kažemo da spoznajemo. Ako je u nekoj prostoriji mrak, onda pokraj svojih zdravih očiju ne vidiš ni jedan predmet i nikoga prisutnog u toj prostoriji. No, upališ li samo svjetlo, sve ti postaje prezentno, prisutno, spoznatljivo, sve je tu. Što to osvijetli našu spoznaju da mi nečega postajemo svjesni? Uopće, čime mi to nešto spoznajemo i što se to događa kad mi nešto spoznajemo? U spoznaji zapravo objekti oko nas ulaze u nas na način spoznatoga. Što to iz objekta oko nas ulazi u nas? Naše oči imaju sposobnost da u nas unesu kao vidljivo sve ono što je njima na raspolaganju. No, oči mogu biti najzdravije, ali ako svjetla nema, mi ništa ne vidimo. Drugim riječima, naše oči vide samo ako svjetlo predmete unese u naše spoznajne sposobnosti. To svjetlo u nama je zapravo duh. Jer duh i nije ništa drugo nego svjetlo.

No, čovjek postaje svjestan tih osjetno spoznatih stvarnosti tek kada je njegov duh toga svjestan.

Kao što se svjetlo ne vidi, kaže fizika, nego mi vidimo osvijetljene predmete, u svjetlu vidimo sve drugo, tako i duha ne vidimo, ali u duhu vidimo sve drugo. Dakle, osjetno svjetlo omogućuje očima da u sebe na neki način spoznajno unesu sve predmete koje gledaju. No, čovjek postaje svjestan tih osjetno spoznatih stvarnosti tek kada je njegov duh toga svjestan. Toliko toga naše oči gledaju, a sve je osvijetljeno i unatoč tomu mi jedva nešto zapažamo. Zapažamo ono što je naš duh osvijetlio i tako omogućio da mi toga postanemo svjesni.

Proces spoznaje, prema tome, nije poput aparata na kojem se odrazi fotografija, daleko više. Iz osjetnih stvarnosti u naš mozak i naš duh ulazi ono što je u svakoj stvarnosti, reklo bi se, duhovno te čega mi postajemo svjesni i preko tog duhovnog mi zapravo spoznajemo i osjetnu i emocionalnu i psihičku i duhovnu stvarnost. Duh je prema tome zapravo uvjet svake spoznaje.

Čovjek ne spoznaje ako mu duh nije zdrav. Oči i uši mogu biti zdrave, može biti izvrsno svjetlo, može biti mozak i sve drugo u nama zdravo, ali, ako čovjekov duh nije sposoban, nije svijetao, ako je on depresivan, ako je on negativan, ako je on zao, mi smo nesposobni postati nečega svjesni, a to znači da se ne možemo služiti ničim što naše oči vide, što znači da zapravo ničega nismo svjesni, ništa ne spoznajemo. Duh je dakle temelj spoznaje.

Čovjek ne spoznaje ako mu duh nije zdrav.

Čovjek je kompleksno biće. On se sastoji od osjetnog i duhovnog. No on, kao čovjek, spoznaje tek onda kada se sve njegove sposobnosti nađu na duhovnom području, te kad čovjek svojim duhom postaje svjestan toga.

Ta svijest ili duhovna spoznaja zapravo je bitna za njegove odluke. Čovjek se ne može odlučiti za nešto tek ako vidi, mora biti svjestan da je to za njega dobro, da to ima smisla, i da će to biti njegov razvoj u neizmjerno. Tek kada je čovjek svjestan onoga što spoznaje, što mu to znači, on postaje sposoban slobodno se odlučivati i tako moralno djelovati. Ne postoji nesvjesno moralno djelo, nego samo djelo iz svijesti.

Samo svjestan čovjek djeluje slobodno i, prema tome, odgovorno. Dakle, inteligentan čovjek nije onaj koji ima mnogo podataka pohranjenih u sebi, koji je vrhunski izobražen, nego onaj koji je kognitivno i etički svjestan svega što posjeduje i što spoznaje. Mi možemo naučiti da je dobro činiti dobro, ali, ako ne postanemo svjesni što to za nas znači i na taj način budemo motivirani, mi nećemo činiti dobro i prema tome ostajemo zli.

Dok je čovjek svjestan, on je priseban, Dok je čovjek svjestan, on je slobodan, dok je svjestan, on je odgovoran, dok je svjestan on može neizmjerno napredovati, učiti, postati vrhunski čovjek!

Veličina čovjekova nije u tome da spoznaje mnogo izvanjskih stvari, nego da prepozna sebe, svoju nutrinu, svoje bogatstvo i svoju veličinu i moć.

Čovjek nije samo svjestan nego i samosvjestan. On ne samo da spoznaje i postaje svjestan onoga što spoznaje oko sebe, dakle objekte, nego on spoznaje: sebe kao subjekta, on postaje svjestan svoje spoznaje, svojih procesa koji se događaju u njemu, on postaje svjestan svoje odgovornosti, svoje slobode, svoje svijesti, svoje osobnosti, srži svojega bića. Veličina čovjekova nije u tome da spoznaje mnogo izvanjskih stvari, nego da prepozna sebe, svoju nutrinu, svoje bogatstvo i svoju veličinu i moć. Samosvijest je odlučujuća. Samo samosvjestan čovjek može biti moralan, može biti odgovoran, samo će takav čovjek spoznati sve više i samo on može biti intelektualac.

Što više prepoznaješ sebe, to ćeš više prepoznavati stvarnost oko sebe. Naprotiv, možeš prepoznavati sve oko sebe, a sebe ne prepoznavati i bit ćeš izgubljen, jer sebe nemaš, nisi sebe prepoznao, nisi prihvatio, nisi oživio. Samosvijest je čovjekova sudbina. Čovječe, upoznaj samoga sebe, pisalo je na hramu u Delfima.  Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo, govorio je papa Leon Veliki.