Stari je zavjet donio „šumu“ zapovijedi i propisa koje ljudi nisu izvršavali iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nego zbog samog Zakona. Osim zapovijedi, bilo je i mnoštvo zabrana. Farizeji i pismoznanci budno su pazili na obdržavanje Zakona. Ako bi netko javno prekršio bilo koju, pa i najmanju zapovijed, uslijedilo je javno sramoćenje i kazna, pa čak i kamenovanje.To nije bilo ono pravo i konačno, čime je Bog htio usrećiti ljude. S Isusom počinje Novi zavjet, koji nam pojašnjava da je Božja milost neograničena, da uvijek možemo iznova započeti, da nismo izgubljeni u hrpi propisa, da je Bogu stalo do osobe, a ne do Zakona. Čini nam se u prvi mah da Isus svojim riječima „a ja vam kažem…“ donosi još teže i zahtjevnije zapovijedi. On želi da najprije iz svoje nutrine povadimo korijenje zla, da se uhvatimo ukoštac s njegovim izvorom, da uništimo svu grešnost u njezinu začetku. Takvo će srce biti sposobno donositi plodove, obilatije od starozavjetnog srca koje se ograničavalo samo na zakone, propise i zabrane. 

Poput starozavjetnih izvršitelja zakona i propisa, i danas mnogi svoju vjeru osjećaju kao dužnost koja se mora obaviti, a da ništa u svom životu ne žele promijeniti.

Mi smo nekako već navikli na Deset Božjih zapovijedi. Volimo naglašavati kako ih znamo napamet.  Neke će smetati ovo Isusovo dodavanje ili pooštravanje. Pojedini ljudi, kad im se pruži prilika, vole nabrajati molitve i istine vjere koje su učili još na vjeronauku. Smiješno je slušati recitacije odraslih i starijih ljudi koji svoju vjeru znaju napamet, poput pjesmice naučene u školi. Ako samo na tome počiva naša vjera, onda je to krivo. Iza nas su božićne ispovijedi, kojima je većina naših vjernika pristupila. Dio njih pristupao je sa živom vjerom, željom obnoviti prijateljstvo s Bogom, iskrenim kajanjem srca, s nakanom barem nešto promijeniti nabolje u svom životu. No, mnogi se  ispovijedaju kako bi „obavili svoju kršćansku dužnost“, vjerujući kako se mora izrecitirati Deset zapovijedi (naputaka) prema kojima nabrajamo grijehe. Toliko puta smo čuli uljepšavanje grijeha i mana: „Pošten sam, čestit sam. Nikome ništa zlo nisam učinio. Nemam ja što mijenjati kod sebe. Molim se redovito. Kad bi svi bili pošteni kao ja, ovaj bi svijet bio ljepši!“ Ljudi su skloni uljepšavati svoje slabosti, kako svećenik ne bi o njima imao loše mišljenje. Poput starozavjetnih izvršitelja zakona i propisa, i danas mnogi svoju vjeru osjećaju kao dužnost koja se mora obaviti, a da ništa u svom životu ne žele promijeniti. No, moje poštenje, moja čestitost koju toliko naglašavam pred ljudima bit će problem kad stanem pred Boga  – takav kakav jesam, bez maski i uljepšavanja. Hoće li me tad opravdati i spasiti moje redovito „obavljanje kršćanske dužnosti“? Toliko puta sam nekog ignorirao ili mi se nije dalo nekom pomoći, toliko puta su me drugi trebali, a ja sam odmahnuo rukom i nastavio svojim putem „dobrog i poštenog kršćanina“, toliko puta sam otkrivao i uvećavao mane svojih prijatelja, kako bih sebe opravdao i uzdigao. I toliko sam puta to prešutio u ispovijedi, smatrajući to nevažnim. „Nisam ubio, nisam zapalio“, često ćemo reći ne razmišljajući o tome da druge mogu ubiti i jezikom, i svaki put kad sam molio na početku mise da mi Bog oprosti, a ja nisam oprostio drugom, oskvrnuo sam zapravo dom Božji i omalovažio sakrament sv. ispovijedi.

Novi svijet počinje prvotno od nas kršćana.

Isusova izjava „a ja vam kažem…“ nije dokinuće zakona, već njegovo savršenstvo. Zato nije potrebno da mi uz te riječi stavljamo neka svoja tumačenja i opravdavanja. Nema tu mjesta onom našem čestom „ali“ kad govorimo ili mislimo: „Da Isuse, ti to tako kažeš, ali…“ Ne možemo prekrajati Evanđelje, derati stranice koje nam ne odgovaraju niti tražiti neko drugo Evanđelje, lakše, ugodnije… Traži li Isus previše? Možda! Ali ja mogu puno bolje i puno više! Isus nije vjerski fanatik koji nam postavlja nemoguće zakone. Koliko god nam se čini da pretjeruje u oštrini i zahtjevnosti današnjeg evanđelja, on pravednost tumači potpuno drukčije nego pismoznanci i farizeji. On tumači drukčije nego mnogi kršćani danas, napose oni koji vole farizejski mentalitet. On ne pita je li dopušteno ovo ili ono. On ne gleda Boga kao nekog starca sa sijedom bradom, koji sjedi na nebu i stalno pazi što će tko loše učiniti pa da ga odmah kazni. Takav Bog ne postoji! Isus svoje zahtjeve temelji na ljubavi. A ljubav ne bilježi nikome plus ili minus. Ljubav ne prati svaku pogrešku čovjekovu i ne drži u jednoj ruci vagu, a u drugoj mač. Ljubav se daruje drugome. Ljubav mi omogućava da mogu priznati sebi i Bogu vlastite nesavršenoti i slabosti. Samo sa stajališta ljubavi moći ćemo razumjeti Isusove zakone koji nam danas zvuče tako strogo. Njegovi zakoni ljubavi ne ciljaju na izvanjsku obvezatnost i krutost, nego na unutarnji stav čovjeka. Ljubav ne može glumiti i prenemagati se. Ne zataškava svoje pogreške. Raduje se razlikama. Ima razumijevanja za svakog čovjeka. Prihvaća tuđu slabost i mijenja ju u vrlinu. Ljubav mijenja i onoga tko ljubi i onoga tko je ljubljen. Tko treba prvi početi ostvarivati današnji Isusov zahtjev? Od koga počinje taj novi svijet o kojem on govori? Ne od nekog drugog za koga mi smatramo da ima promašen život, niti od nekoga tko drukčije griješi od nas. Novi svijet počinje prvotno od nas kršćana. Od mene  i od tebe. Još danas odluči krenuti tim smjerom! 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.