Bl. Ozana Kotorska vjerojatno je duže razmišljala o stupanju u redovnički stalež, a konačni poticaj dobila je dok je jedne godine na Veliki petak slušala propovijed o muci Kristovoj.

Odlučivši živjeti kao rekluza (zazidana djevica), savjetovala se s nekom pobožnom ženom Slavkom te s franjevcem Tomom Grabonjom (Grubonjom) i dominikancem Vinkom Bućom. Oni su potom s biskupom Tripunom Bizantijem dogovorili da joj dopusti nastaniti se u ćeliji uz crkvicu sv. Bartolomeja.

Premda godina ulaska u ćeliju nije zabilježena, posredno se temeljem izvora može zaključiti da se to dogodilo 1514. ili 1515., kada je imala 21 godinu.

Pretpostavlja se da je na dan ulaska u ćeliju ujedno stupila u Treći dominikanski red i dobila ime s. Ozana, u čast dominikanki Ozani Andreasi, piše Glas Koncila.

Tko je Ozana Andreasi?

Osanna Andreasi rođena je 17. siječnja 1449. u Carbonaroli, u pokrajini Mantovi, u plemićkoj i vrlo pobožnoj obitelji. Već od malih nogu pokazivala je duboku sklonost molitvi i kontemplaciji: već s pet godina provodila je mnogo vremena u meditaciji te prakticirala post i pokoru.

S 14 godina dala je privatni zavjet djevičanstva: unatoč očekivanjima svoje obitelji, željela je svoj život posvetiti Bogu.

U 18. godini doživjela je viđenje Gospe koja joj je predala redovnički habit to joj je potvrdilo njezin pravi poziv i potaknulo ju da pristupi Trećem redu sv. Dominika.

Ozana je svoj život posvetila molitvi i djelima milosrđa: svoj je dom pretvorila u utočište za sve koji su tražili pomoć i potporu te je sredstva svoje plemićke obitelji koristila za inicijative pomoći potrebitima, piše na stranici Mantovske biskupije.

U doticaju s duhovnošću

Bl. Ozana poznata je po brojnim ukazanjima koja su duboko obilježila njezin duhovni put. Već od mladosti imala je viđenja Krista i Blažene Djevice Marije, u kojima je primala poruke utjehe i duhovnog vodstva.

Jedan od najizvanrednijih aspekata njezine mistike bilo je dobivanje stigmi: nosila je znakove Kristove muke na svome tijelu, kao simbol duboke povezanosti s otkupiteljskom patnjom Isusa.

Legenda kaže da je Osanna, poput Katarine Sienske, čudesno naučila čitati i pisati. Jednoga dana vidjela je komad papira s dvije riječi i rekla: „Te riječi su Isus i Marija.“ Navodno joj je od toga trenutka sve što se odnosilo na duhovno postalo dostupno.

Kad je imala trideset godina, Ozana je primila stigme na glavi, boku i stopalima. Također je imala viđenje u kojem je njezino srce bilo preobraženo i podijeljeno na četiri dijela.

Do kraja života snažno je proživljavala Kristovu muku, osobito srijedom i petkom.

Ta su iskustva ne samo učvrstila njezinu vjeru, nego su je učinila i duhovnom voditeljicom mnogima, koje je privlačila njezina duhovnost i sposobnost da molitvom i savjetom zagovara druge.

Politička uloga

Ozana Andreasi imala je značajnu ulogu kao savjetnica obitelji Gonzaga, vladara Mantove.

Njezina duboka duhovnost i mudrost priskrbile su joj povjerenje vojvodskog dvora, pa je bila pozivana na odgovorne zadaće: među njima se ističe upravljanje Mantovskim vojvodstvom tijekom odsutnosti vojvode Francesca II. Gonzage.

Njezin utjecaj protezao se i na obiteljske odnose Gonzaga: primjerice, tješila je Elisabettu Gonzagu, suprugu vojvode od Urbina, tijekom njezina teškog izgnanstva.

Ozana je mudro koristila naklonost i zahvalnost Gonzaga da bi promicala djela milosrđa, pomažući siromasima i potrebitima u gradu.

Njezina sposobnost da uskladi kontemplativni i aktivni život te njezina stalna briga za materijalno i duhovno dobro stanovnika Mantove donijeli su joj ne samo poštovanje dvora, nego i naroda.

Crkveno priznanje

Beatifikacija Ozane Andreasi dogodila se gotovo dva stoljeća nakon njezine smrti 18. lipnja 1505. Glas o njezinu kreposnom životu i djelima milosrđa brzo se proširio, održavajući živom uspomenu na nju.

Godine 1694. papa Inocent XII. službeno ju je proglasio blaženom, priznajući joj junačke kreposti i duhovni doprinos Crkvi.

Postupak beatifikacije bio je potkrijepljen svjedočanstvima o čudesima pripisanim njezinu zagovoru, kao i dubokim pučkim štovanjem. Crkva je tim priznanjem potvrdila važnost njezine duhovne baštine i njezina primjera vjere, molitve i milosrđa.

Veza bl. Ozane s Mantovom traje i danas, o čemu svjedoče dva značajna mjesta u gradu. Njezino neraspadnuto tijelo počiva u katedrali, a kuća u kojoj je živjela i umrla je muzej i referentna kulturna točka grada.

Također, crkva u Carbonaroli, njezinu rodnom mjestu, postala je njezino svetište.

Priopćenje za javnost

Na spomendan blažene Ozane Andreasi, 18. lipnja 2022., Mantovska biskupija objavila je namjeru da nastavi proces kanonizacije, piše u priopćenju Župa sv. Anselma u Mantovi.

„Kongregacija za kauze svetaca naznačila nam je put za nastavak postupka kanonizacije putem ekvipolentne kanonizacije, tehničkog izraza koji označava postupak koji ne zahtijeva potvrdu novih čuda, nego postojanost štovanja.

Osanna je već priznata blaženom od strane sveopće Crkve; postupak nikada nije bio zaključen, samo čeka da se ponovno pokrene.

Njezina biografija, pisma koja je napisala i svjedočanstva iznenađujuće su u skladu s profilom svetosti u suvremenom svijetu koji proizlazi iz apostolske pobudnice pape Franje Gaudete et exsultate.

Nadalje, mnogi aspekti njezine osobnosti – osobe sposobne za zajedništvo, kontemplaciju i povijesno proročanstvo, u poslanju prema gradu – mogu nam pružiti dragocjene poticaje na sinodskom putu koji smo započeli“ (biskup Marco Busca).

Postupak je uvijek bio otvoren: Positio samo čeka novu naslovnicu i dodavanje poglavlja o ustrajnosti štovanja, o prikladnosti njezinih kreposti i za današnje vrijeme, te o aktualnosti njezina lika kao žene koja je znala uskladiti obiteljski i društveni život, odnose i društvenost, s intenzivnim duhovnim životom, snažnom, ali ne slijepom privrženošću Crkvi i ljubavlju prema bližnjemu, koja je odraz njezine ljubavi prema Isusu.