U duhu danas – ni manje, ni više! – gledamo grobove. U prvom čitanju Prorok obećava obamrlom izraelskom narodu da će otvoriti njihove grobove; u Evanđelju slijedimo Isusa do Lazarova groba. 

Grobovi nas suočavaju sa smrću. Ali još više: grobovi nas, u Isusovu duhu, suočavaju s besmrtnošću za kojom čeznemo. Mir groblja, svetost groba, doziva život koji je iznad smrti, koji smrt ne može nadvladati jer je Bog – Bog živih, Bog Životvorac, a čovjek, kao slika Božja, besmrtno stvorenje, koje uzdiše čekajući vječni život. Kršćanima grobovi, posvećeni Isusovom smrću i uskrsnućem, taj život bude i daju osjećati. 

Izraelski se narod našao u babilonskom sužanjstvu, porobljen, uništen i očajan. Ezekiel ga uspoređuje s mrtvacem: u njemu nema života, nema nade ni u što, ni u bolje dane ni u povratak. U takvu mrtvilu i beznađu, Bog ostatku naroda šalje Proroka da navijesti njegovo izbavljenje. Više nitko nije mogao promijeniti stanje naroda, samo Bog. A On im pokazuje ne samo svoju svemoć, nego i ljubav. Ljubi ih i kad su mu okrenuli leđa, te im, u tom njihovu mrtvilu, obećava: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova… i znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše…

Bog obećava da će svojim Duhom oživjeti „mrtvi“ narod i vratiti ga u njihovu zemlju. Znali su Izraelci da ih je nevjera Bogu odvela u progonstvo, da ih je život mimo zapovijedi doveo do propasti, stoga ponizno prihvaćaju Božji zahvat kao jedini put spasenja. Bog je jedini nudio život tad kad života nije bilo na pomolu. Izraelci nisu vidjeli puta iz mrtvila, osim onoga koji je Bog nudio. I Jahve je učinio što je obećao: otvorio je „grob“ naroda i poveo ga u novi život. 

Današnje nam evanđelje govori o Lazarovoj smrti; vodi nas iskustvu smrti drage osobe kod onih koje je Isus prijateljski ljubio – Marte i Marije. Kao da se otpočetka sluti da je ova smrt predviđena za očitovanje Božje slave, da se proslavi Sin Božji. A, konačno, svaka je smrt  za očitovanje Božje slave: za pokojne – da vječno žive u Bogu, za žive – da otkrivaju smisao i budući život s Bogom. 

Smrti se treba bojati samo onaj tko živi i umire bez Isusa Krista. 

Premda se u ovoj situaciji radilo o osjećaju gubitka i boli zbog Lazarove smrti, sve je nadvisivala Isusova ljubav, ljubav jača od smrti: Isus ljubljaše Martu, Lazara i Mariju. Nekoliko puta Evanđelje govori i daje osjetiti kolika je bila Isusova ljubav prema ovim ljudima, ali i koliko je ona oplemenila njihova srca i odnose. Isus je zato krenuo put Betanije. Marta mu žuri ususret, uvjerena da njegova prisutnost ne bi dopustila smrt prijatelja, da je on jači od smrti. Ona Isusa ljubi kao pravoga Boga. Zato govori: Gospodine, da si ti bio ovdje brat moj ne bi umro! Marta nas, braćo i sestre, uči: gdje je Isus, nema smrti; tu je život. Tko god živi s Isusom, ne umire; on će – i ako tjelesno umre – živjeti. Smrti se treba bojati samo onaj tko živi i umire bez Isusa Krista. 

Nakon razgovora koji Isus vodi s Martom, punom pitanja, kako to obično bude u trenutcima smrti dragih, Isus navješćuje: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada! Marta, pročišćenom vjerom koju je prethodno natrunila tuga, prihvaća tu istinu i ispovijeda vjeru u Isusa, u njegovo božanstvo. 

Izvješće potvrđuje Isusovu božansko-ljudsku ljubav: svjedoče to izričaji potresen, zaplaka, ponovno potresen. Činjenica prijateljeve smrti nije Isusa ostavila ravnodušnim, kao što ne ostavlja ni nas. Kao čovjeka, potresa ga do suza. Iz njega progovara ljubav, koju su i drugi osjetili: Gle, kako ga je ljubio! Kao da se osjećalo da u djelokrugu Isusove ljubavi nema mjesta smrti, da je tu ljubav jača od smrti. Potvrda je to onoga što i sami doživljavamo: i nakon smrti dragih ostaje ljubav – naša prema njima i njihova prema nama. Štoviše, ta ljubav kvalitetno raste: preobražava se u novu, čistu ljubav, koja više ne gleda na sitnice i male uvrede, nego jednostavno drugog ljubi. Tako biva u onoga tko dopušta Bogu da mu čisti pamćenje i osjećaje. 

Isusovoj svemoći i ljubavi ništa nije smetalo da dođe do Lazara: ni kamen, ni zadah tijela. Naprijed ga je vodila ljubav prema Lazaru i želja da se proslavi Otac. Marta ga je, puna vjere, pratila. Vidimo koliko je bitna vjera živih u uskrsnuće pokojnih! Naša molitva, nošena vjerom u uskrsnuće, puno pomaže pokojnima. Posreduje za njihovo vječno spasenje. Ona je od velike važnosti i našim bolesnima i umirućima, kojima ćemo bez straha, s ljubavlju, koja domišljato nađe načine, preporučiti dolazak svećenika i okrepu sakramentima. 

U ovoj se situaciji obistinjuje ono što je navijestio Prorok: otvara se Lazarov grob i Isus ga poziva van. Čudo nad čudima: mrtvac izlazi iz groba živ! Bog se, po Isusu, pokazuje gospodarom života, pobjednikom nad smrću. Navješćuje ono što će se dogoditi u Isusovu uskrsnuću, koje će nadvladati surovost njegove smrti. Isus je vraćanjem Lazara u život htio probuditi vjeru u narodu, da se konačno otvore životu, koji po njemu dolazi; životu kojem smrt nije kraj, nego prijelaz u puni način života u Bogu. I mnogi su povjerovali, kaže Evanđelje.

Isus tim čudom poziva sve na novi život s Bogom. Na taj život zove i nakon grijeha i duhovne smrti, koja je opasnija nego fizička. Jer, opasnija od smrti tijela jest smrt duše!

Snažna je poruka ovoga Isusova čuda. U njezinu svjetlu, sv. Pavao nas poziva na novi život po Duhu Svetom. Događa se da živimo u grobu grijeha. Koliki godinama ustrajavaju u nekom grijehu, koji postane normalna pojava. Najveći mrak, grobni mrak, jest onaj u kojem čovjek grijeha ne vidi, u kojem grijeh niječe, u kojem grijeh svodi samo na pojedinosti. I među nama grijehom smatraju samo psovku i tek još ponešto. A što je sa svim onim situacijama i prilikama u kojima nismo pokazivali ljubav Bogu i bližnjemu, s tolikim povredama ljubavi? Što je s buntovnim voljama, s manama koje opravdavamo, a ne „tešemo“? Govori sv. Ivan: Tko kaže da grijeha nema, lažac je. A nijedan lažac nema u sebi trajnoga, vječnoga života.

Sve više nas okružuje mrtvilo, kojem nisu samo pridonijeli drugi i stvoreno ozračje, nego smo i sami krivi. Isus nas danas jasno poziva da iziđemo iz mrtvila. Uskrsna ispovijed u ovim danima prilika je za novi početak. Otvorimo se vjerom Isusu i predajmo mu svoj život. Neka otkupi sve slabo i grešno u nama. Potaknimo i molimo i za one koji možda godinama i desetljećima čame u grobu grijeha i tvrdokornosti, pa se ni ne ispovijedaju. Isus svakome nudi milost uskrsnuća i novoga života. Prihvatimo je!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.