Prenosimo dio poglavlja “Crkvenost duhovnog života bl. Ivana Merza” iz knjige “Blaženi Ivan Merz i Crkva” o. Božidara Nagyja, postulatora:

Općenita karakteristika Ivanova duhovnog života može se ovako izraziti: na području osobne duhovnosti  Merz ostvaruje ono što Crkva preporučuje svojim vjernim sinovima koji žele živjeti dubljim, kršćanskim, božanskim životom. Ivan je do u detalje proveo sve sugestije koje Crkva preporučuje vjernim dušama koje su težile za solidnijim duhovnim životom. Iako neki načini askeze danas nisu više toliko u praksi, kao što su razne vrste tjelesnih pokora, u Merzovo vrijeme učitelji duhovnog života su ih preporučivali, pa ih je Merz  spremno prihvaćao i vršio. Njegova duhovnost mogla bi se nazvati “eklezijalna duhovnost”. Posljednjih šest godina njegov duhovni vođa bio je isusovac o. Josip Vrbanek kojemu je Ivan redovito išao ne ispovijed i duhovni razgovor. Duhovnost koju je Merz živio bila  je eminento “crkvena  duhovnost” i to upravo prema načelu “sentire cum Ecclesia – osjećati s Crkvom».

Dvije stvari trebamo imati na umu kad prikazujemo Merzov duhovni život u svjetlu crkvenosti:  ono što je Merz pisao o duhovnom životu, dakle njegova misao, odnosno teorija i potom ono što je sam činio, njegova praksa. Merzova teorija duhovnog života jest samo konceptualizacija onoga što je sam živio na području duhovnosti. Sve ono što je drugima svjetovao ili što je zahtijevao za pravilan  duhovni život kao preduvjet svakog apostolata, proizlazilo je iz njegova osobnog duhovnog  iskustva i uvjerenja. Kad iznosi misli o duhovnom  životu, Merz ustvari opisuje sebe i ono što je sam činio. To posebno ističe njegov duhovnik o. Vrbanek u biografiji o Ivanu komentirajući njegov program duhovnog života.[1]

Potreba i važnost duhovnog života

Iskustvo boli i patnje potiče razvoj duhovnog života. – U mnogim prigodama Merz naglašava potrebu duhovnog života. O tome najprije govori već u prvom svome objavljenom članku “Novo doba“[2]. Iz rata Merz je izišao s potpuno novim spoznajama o životu i o svome odnosu prema Bogu. Uvjereno ističe važnost  duhovnog života za pojedinca, jer je on prva i glavna podloga za svaki rad. Članak je sav isprepleten  mislima o njegovim ratnim iskustvima boli, patnje, trpljenja.  Merz na sve gleda kroz Krista koji svemu daje rješenje i snagu jer se sve može ne samo promijeniti nego iz toga zla može nastati i dobro.

“Čovjek je silno slab i bez tuđe pomoći ne može ništa. Zato je On iz vječnosti stupio u historiju i postavši središtem cijeloga makrokozmosa, dao nam je Sebe, da nas tjelesno i duševno preporodi. Ne zaboravimo na tu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.”[3]

Ističe potom kako treba iskoristiti sva sredstva koja nam stoje na raspolaganju, a najjače jest Euharistija, koju Merz smatra velikim dobrom kojim se trebamo sami okoristiti. Zatim  treba stupiti u akciju “da odgojimo velike ljude, koji će sazdati i veliku domovinu”(str.213). Na pitanje u čemu se sastoji  cilj tih novih, velikih ljudi, Ivan odgovara:

“Oslobađati duše od vremenitosti i nezaslijepljenim pogledom promatrati razvijanje života… Borba za savršenošću, askeza mora biti naš svagdanji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo. Askeza rađa sposobnost podnašanja boli i čuva nas od malodušnosti, kojoj su mnogi ljudi podlegli kod prve nezgode… Moramo zato svu pažnje posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi nažalost ne poznajemo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca»(str.213-214).

Cilj je duhovnog života svetost. – Težnja za svetošću koja je bila tako jako izražena u njegovom ratnom dnevniku i dalje je prisutna u njegovim mislima. Usko je povezana s idejama o duhovnom životu. Merz je težnju za savršenošću nakon rata  počeo sasvim ozbiljno provoditi u praksu. Dolaskom u Zagreb stupio je u aktivni apostolat koji je veoma angažirao njegove energije, ali ga je dovodio i do jasnije spoznaje kršćanske svetosti koja je usko povezana s nastojanjem oko proširenja Kristova Kraljevstva. Njegova teoretska razmišljanja o duhovnosti više su dolazila do izražaja kad je drugima govorio o svetosti i poticao ih da kroče putovima savršenijeg života, što je i sam činio. Svijest kako “borba za savršenošću, akseza mora biti naš svagdanji kruh” Merzu je to i bila, kako se vidi iz razvoja njegova duhovnog života na studiju i potom u Zagrebu.

Duhovni život je uvjet postojanja. – Svoje osvjedočenje o važnosti duhovnog života Merz je jasno izrazio u odgovoru već spomenute ankete koju je proveo dr. D. Kniewald među omladinom kad je pripremao molitvenik «Katolički đak». Na pitanje «Je li duhovan život meni potreban» Merz odgovara:

– Jest!   Zašto? – Jer bih bez njega prestao bivstvovati, bez toga je pakao.[4]

Toliko bitnim Merz smatra duhovni život da je on za njega uvjet čak i same egzistencije.

Preduvjet svakog apostolata jest duboki duhovni život. – Često Merz  ističe kako je duhovni život preduvjet svakog apostolata: “Želimo li dakle postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje.”[5]

Posebno vrijedne misli o važnosti duhovnog života Merz iznosi u brošuri o Katoličkoj Akciji. Tu obrađuje dvije temeljne ideje. Prva je da sve ljudske djelatnosti i sav društveni poredak mora stvarati preduvjete poštenom i dubokom religioznom životu.[6] Razlažući ovu misao Ivan polazi od činjenice kako je svrha čovjeka da pripojen tijelu Crkve dođe do vječne sreće koja se postizava kreposnim životom, iz čega onda slijedi da društveni poredak ima za cilj čovjeku olakšati krepostan život. Među svim krepostima, naglašava Merz,  prvo mjesto zauzima krepost pobožnosti koja nas potiče da odajemo Bogu dužnu čast. Potom nastavlja:

“Kontemplacija (tj. duboki vjerski život), život duše u neprestanoj zajednici s Isusom, jest najbolji život. Tako eto sav društveni poredak ima zadaću da nam pomaže vršenje kreposnih djela u aktivnom životu i da ova kreposna djela stvaraju dispoziciju za razmatranje»(str.35).

Život Milosti jest pravi ljudski život. – U nastavku Merz jasnije razlaže svoje misli o tom nutarnjem životu. Za njega je “jedini pravi ljudski život… život Milosti,… život sjedinjenja duše s Bogom”(str.37). I zato su za Merza sveci oni ljudi koji žive pravim životom, a djela koja  opisuju taj život duše s Bogom smatra za “najviša remek-djela umjetnosti”(str.37). Kao primjere navodi djela sv. Terezije i sv. Ivana od Križa. Taj život milosti, odnosno «unutarnje Kraljevstvo Kristovo» odvija se u krilu Crkve i ona je sredstvo koje ga širi. I zato naravno društvo treba ići za tim da omogući Crkvi ovu njezinu misiju širenja unutarnjeg Kristova Kraljevstva. Citirajući potom Summu sv. Tome Ivan pokazuje kako sve ljudske djelatnosti trebaju konačno biti usmjerene tome cilju, “kontemplaciji duše”(str.37). U nastavku donosi malo opširnije izlaganje o naravnoj i vrhunaravnoj kontemplaciji nadahnjujući se mislima sv. Tome iz Summae. Ivan upozorava da je konačni cilj duhovnog života vrhunaravna kontemplacija koja se sastoji u “jednostavnom zrenju punom ljubavi prema Bogu i božanskim stvarima”(str.38). Prema sv. Tomi, čiju definiciju također navodi, taj cilj glasi: “Simplex intuitus veritatis” (jednostavno zrenje istine). Sve ostalo, sav naravni poredak i ljudske aktivnosti trebaju omogućiti čovjeku  ovo postizanje kontemplacije.

Nauk o duhovnom životu, ascetika i mistika, podloga Katoličkoj Akciji. – Druga misao u vezi s duhovnim životom koju Ivan ističe u brošurici o Katoličkoj Akciji jest da duhovni život, tj. “ascetika i mistika”, mora biti podloga Katoličkoj Akciji, ali i njezin cilj. Ivan naglašava kako sve nastojanje u svijetu treba ići za tim da se u svijetu čini što manje grijeha i što više zaslužnih djela.

“Sve mora promicati težnju ljudske duše za savršenstvom. Budući su ascetika i mistika znanosti  o kršćanskom savršenstvu, slijedi da ove dvije znanosti moraju stajati u središtu svih ljudskih nastojanja. A jer članovi Katoličke Akcije na poseban način hoće ljudima omogućiti nastojanje za savršenstvom – ostvarenjem socijalnog Kraljevstva Kristova – to je jasno da i u organizacijama Katoličke Akcije ascetika i mistika, te provođenje njihovih načela mora stajati u središtu svih nastojanja”(str.50).

Tek nakon ove asketsko-mističke izobrazbe članova Katoličke Akcije dolazi izobrazba uma filozofsko teološkim studijem. Posebno inzistira na studiju katoličke sociologije i dokumenata crkvenog učiteljstva o tim problemima(str.49).

Izgrađivati duhovnu katedralu u svojoj duši. – O važnosti duhovnog života Merz je ne samo pisao nego i javno govorio. Tako je npr. intervenirao na sletu orlovskog okružja u Đakovu. Nakon sv. mise u Katedrali bio je orlovski nastup u prostranom biskupskom parku. Uz ostale sugovornike govorio je i Merz, a glavna mu je misao bila uspoređivanje đakovačke katedrale s onom duhovnom katedralom koju svaki orao sve više i više izgrađuje u sebi po načelima Zlatne knjige, odnosno  po životu Milosti, a  ta duševna katedrala mora biti još ljepša. Usporedba je tim jače djelovala što su svi prisutni čas prije boravili u Katedrali i još bili pod dojmom njezine veličanstvenosti, a i sam Merzov govor bio je održan u njezinoj neposrednoj blizini. O. Ivan Kukula, D.I. koji je prisustvovao ovome skupu i zabilježio svoja sjećanja, ovako ih završava:

“Ovu duboku i mističnu temu Merz je razlagao blizu pola sata, a svi smo ga sa zanosom slušali, jer je govorio neobičnim zanosom. Osjećali smo da pred nama stoji i govori muž, koji je duhovni život –  katedralu u svojoj duši – već izgradio do svetačke savršenosti.”[7]

Duhovni život u literaturi – Kao književnik i duboki vjernik Merz je veoma osjetljiv za vjerske teme u književnim djelima koja je čitao i studirao. Dokaz je tomu u prvom redu njegova doktorska disertacija u kojoj je obradio utjecaj liturgije na francuske književnike. Književna djela Merz promatra također pod vidom duhovnog života koji vode ili bi trebali voditi glavni junaci. Tako veli za Claudela kako u svoju dramu Navještenje projicira unutrašnji život današnjih katolika kojima se Ivan divi.[8] Za roman “Putovanje centuriona” E. Psicharija veli da nas on uči kako je samoća odgojni faktor za Boga i da sâm roman potvrđuje vrijednost kontemplativnog života.[9]  Isto tako je oduševljen opisivanjem vrhunaca svetosti kod Huysmansa i Jorgensena.[10]

[1] J. VRBANEK, «Vitez Kristov Dr. Ivan Merz», 1943., 168.

[2] Taj prvi Merzov članak bilo je njegovo predavanje što ga je održao početkom 1919. u Beču među kolegama studentima, članovima društva “Hrvatska”.

[3] Ivan MERZ, «Novo doba», Luč, Zagreb, 14/1919, br. 9-10, 213.

[4] B.NAGY, nav.dj., 270.

[5] Ivan MERZ, «Što hoćemo», Zora-Luč, 15/1920., br.1, 4.

[6] Ivan MERZ, Katolička Akcija, Šibenik, 1927., 35.

[7] Ivan KUKULA, Pismo p. J. Vrbaneku, 15.IX 1942., Zagreb, Arhiv I. Merza, Materijali o.J.Vrbaneka za biografiju  I.Merza.

[8] Ivan MERZ, «Katolička tragedija. Paul Claudel: L’Annonce faite a Marie», Hrvatska Prosvjeta, 8/1921., br.9-10, 276

[9] usp.Ivan MERZ, «Katolička literatura. Egzotični roman u Francuskoj», Luč, Zagreb, 17/1922., br.5, 136- 137.

[10] Ivan MERZ, «Francis Jammes: Monsieur le cure d Ozeron», Luč, Zagreb, 17/1922., br. 9-10, 261.