Čitavog svog života, od malih nogu pa sve do duboke starosti, čovjek uči nešto novo. Dok učimo, susrećemo se s novim pojmovima koje vežemo uz određenu stvarnost. Prve su riječi koje dijete u životu nauči tata i mama. Kako odrasta, dijete si stvara određenu sliku o njima. Svakoga dana promatra što oni čine i to upija u svoj život. Zato o samim roditeljima puno ovisi kakvu će sliku o roditeljstvu oblikovati u nutrini svoje djece. Za većinu će mama biti brižna osoba, puna ljubavi i topline, koja pazi da u obitelji ne manjka radosti, nježnosti, razumijevanja, finoga ručka i urednosti kuće. Tata će biti onaj koji ulaže sav svoj trud u sigurnost zajedničkog života, koji rado nešto stvara i popravlja ono što je pokvareno. Nažalost, ima i onih kojima riječi mama i tata ne ostavljaju dobar dojam. Negdje su otac ili majka napustili obitelj. Negdje roditelji ne mare za vlastitu djecu. Ima situacija gdje je prisutno obiteljsko nasilje. Kad djeca iz takvih obitelji čuju pojmove tata ili mama, oni u sebi osjećaju gorčinu. 

Vjerujem da sada svatko od vas u sebi oživljava vlastitu sliku o majci i ocu. U nama se rađaju različiti osjećaji kad čujemo te riječi. Jednako tako, možemo se pitati na što sve pomislimo kad netko kaže: djed, baka, unuk, dijete, ljubav, prijateljstvo, učiteljica, načelnik, vlada, župnik, biskup, Crkva, Bog… Danas neka si svatko postavi pitanje: Što pomislim kad čujem riječ Bog? Kakvu sliku Boga nosim u svome srcu? 

Sigurno je da su na ovu sliku u velikoj mjeri utjecali ljudi koji nas okružuju. Prije svega naši roditelji, zatim prijatelji, onda određeni drugi autoriteti koje imamo u životu: učitelji, nastavnici i, dakako, svećenici. U današnjem vremenu na sliku Boga puno utječu i mediji. To se ne smije zanemariti. Svi smo svakodnevno izloženi njihovu utjecaju. Sve što se prikazuje na televiziji ili što možemo vidjeti na internetskim portalima, čitati na raznim društvenim mrežama, to je ono što danas najviše oblikuje sliku Boga u životu jednoga čovjeka. Nažalost, kod većine je tako. Želim li imati ispravnu sliku o Bogu, moram ga tražiti tamo gdje on doista jest – u Svetome pismu i u sakramentima – i upoznati ga kroz vlastito duhovno iskustvo. 

Mi danas slavimo svetkovinu Boga koji nam se objavio kao Presveto Trojstvo. To je istina o Bogu u kojega vjerujemo. To je ono što nam je sâm Bog rekao o sebi. Rodio se među nama kao čovjek. Morao je biti jedan od nas da može s nama komunicirati na jasan način. Taj čovjek o sebi je govorio kao o Sinu, a često je govorio i o svome Ocu koji ga je poslao, i kojemu se vraća. Nikad ništa nije činio svojevoljno, nego u poslušnosti Ocu. Izričito je rekao i to da on i Otac nisu sami, nego da postoji još jedna osoba, a to je Duh Sveti.

Ljudskom umu teško je razumjeti ovo otajstvo. Razum će uvijek ostati u nedoumici. O Presvetom Trojstvu raspravljali su mnogi teolozi tijekom povijesti Crkve. I nitko nikada nije mogao reći da je do kraja razumio da postoji samo jedan Bog, ali su tri božanske osobe. S druge strane, nije potrebno previše razmišljanja da bismo prihvatili Boga koji je Trojstvo. Dovoljno je samo prisjetiti se da smo mi njegova slika. To znači da u našem životu moraju postojati neki tragovi Boga. Evo primjera: svaki čovjek osjeća da ne može živjeti sam. Uvijek smo okrenuti prema drugome. Mi smo bića koja teže za zajedništvom. Zato ni danas ne slavimo Boga svatko kod svoje kuće, nego ovdje, u zajedništvu. Ako smo takvi po svojoj naravi, a stvoreni smo na sliku Boga, onda možemo lakše razumjeti da i Bog u sebi treba biti zajedništvo.

A temelj svakog zajedništva jest ljubav. Želim biti s nekim zato što ga volim. I zato je upravo obitelj ta u čijoj ćemo slici prepoznati Boga kao Presveto Trojstvo. Kad vjerom prihvatimo ovu istinu o Bogu, sve odjednom postaje smisleno. Ispravnu sliku o Bogu može imati ne onaj čovjek koji sluša što svijet kaže o Bogu, nego onaj koji sluša što Bog govori o samome sebi: u svome Sinu i u svome stvorenju.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.