Današnja nam Božja riječ dolazi po proroku Baruhu. Njegovo ime, prevedeno s hebrejskog značilo bi „blagoslovljen“. Mi smo tako blagoslovljeni jer slušamo Božju riječ koja je došla po ovom proroku. Većina starozavjetnih proroka govori o dolasku Mesije, a Baruh je među rjeđima koji navješćuju sudnji dan. Svrstavamo ga stoga u apokaliptičke proroke.

Od Boga se prima blagoslov, osim posluhom, i slušanjem riječi Božje.

U današnjem dijelu prvom čitanju, prorok Baruh govori o povratku Izabranog naroda iz ropstva. Gospodin daje obećanje da to neće biti izlazak samo iz babilonskog ropstva, oslobođenje od svake vrste robovanja. Ta sloboda dolazi ako mu narod udijeli svoje povjerenje.

S druge strane, promatrajući samo ime ovoga proroka, ono bi značilo „blagoslovljen“. Blagoslovljen je tako svaki onaj tko da svoje povjerenje Bogu i tko ga sluša. Od Boga se prima blagoslov, osim posluhom, i slušanjem riječi Božje. Tko ju sluša i prima, sam joj postaje sličan.

Danas nam Božja riječ dolazi kao svjetlo u mraku.

Baruh je prorok, za razliku od ostalih koji navješćuju dolazak Mesije, onaj koji govori o posljednjim danima. Ako nešto može čovjekovu pažnju zaokupiti, to je kad se govori o kraju ljudskog života i svijeta uopće. Danas nam Božja riječ dolazi kao svjetlo u mraku. Taj mrak dolazi od različitih vrsta zarobljenosti u koji prosječan vjernik može upasti. Nije slučajno da je običaj gotovo u svih kršćana imati vijenac u vremenu došašća, i svake nedjelje paliti svijeću.

Drugu svijeću koju danas palimo nazivamo ljubav. Time kao da nam je poslana poruka da se prepustimo ljubavi koja je već u nama. Ljubav koja gori od onog trenutka kad je Bog sišao među ljude i kad je Riječ tijelom postala. Engleski pisac J. R. R. Tolkien smatra kako je baš ovaj događaj – kad se Bog utjelovio – presudan za povijest ljudskog roda. Ljubav koja će sebe nazvati Putom, Istinom i Životom.

Kako se prepustiti toj ljubavi, da se ona razbukta u nama?

Ova nam nedjelja došašća tako stavlja na srce dvije životno važne stvarnosti: blagoslov i ljubav. Kako se prepustiti toj ljubavi, da se ona razbukta u nama? Kako biti blagoslovljen? Nekad je jednostavnije reći da se prepustimo ljubavi negoli ju osobno iskusiti.

Slušamo danas Ivana Krstitelja koji kaže: Glas viče u pustinji – pripravite put Gospodinu! Taj glas koji viče jest od Boga. Mnogo je glasova koji sugeriraju štošta, ali samo je jedan pravi. Istina, nije ga jednostavno čuti, ali imamo daleko više izgleda ako smo negdje u tišini, daleko od buke.

Mnogo je glasova koji sugeriraju štošta, ali samo je jedan pravi.

Nekad je potrebno povući se iz svijeta u osamu gdje ćemo osluškivati Božju riječ. Nije to nužno pustinja kao što je Sahara, mjesto i prostor na koji ne dopire olako buka ovoga svijeta. To je mjesto gdje možemo osluškivati svoju nutrinu. Mjesto gdje prodire glas, koji viče da pripravimo svoje srcu Bogu. Mjesto je to gdje smo pozvani zaviriti u sebe, i biti pred Njim ono što jesmo.

Bog ne dolazi samo u tišini, već i u čisto i raskajano srce (Ps 51,12). Pavao kaže danas zajednici u Filipima da Boga mogu dočekati jedino čista i besprijekorna srca. Došašće je uvijek poziv na obraćenje – biti čist, truditi se i raditi oko svoga spasenja uz prethodni pristanak da me prvo Isus očisti.

Upravo nas došašće poziva na budno iščekivanje dolaska Božje Riječi u svijet.

Obraćenje kao poziv svakom čovjeku i novi susret s Bogom započeo je inkarnacijom Božje Riječi. Upravo nas došašće poziva na budno iščekivanje dolaska Božje Riječi u svijet. Tim događajem su na jedan osobit način poljuljani temelji na kojem je svijet dotad gradio svoje povjerenje koje je počivalo na novcu, znanju ili moći. U ovom vremenu imamo priliku zagledati se više u sebe i promisliti gdje leži naše povjerenje.

Jedan od razloga tomu može biti što se moderan vjernik više zagleda u sličnost sa stvorenjem, a manje sa Stvoriteljem.

U knjižici Nasljeduj Krista piše kako je žurni zadatak svakog kršćanina nasljedovati Krista u svemu. Možda se prosječan vjernik premalo usuđuje uspoređivati sa Isusom iz Nazareta, smatrajući njegov lik i djelo nemogućim za nasljedovati. Jedan od razloga tomu može biti što se moderan vjernik više zagleda u sličnost sa stvorenjem, a manje sa Stvoriteljem. Unatoč mnogim postignućima koje može ostvariti, čovjek je ipak samo grešno biće koje ima sklonost prema grijehu, i to ga čini nesavršenim.

Ali upravo radi naše grešnosti i slabosti Bog je došao na svijet. U Betlehemu će se roditi Sin Božji jer Bog dolazi da vrati čovjeku dostojanstvo koje je izgubio. Danas taj poziv dolazi preko lika Ivana Krstitelja, onog za kojeg Isus veli da ne bi većeg proroka od žene rođena (Mt 11,11).

Upravo radi naše grešnosti i slabosti Bog je došao na svijet.

Advent nije vrijeme ugode i naslade, buke i bogate trpeze, već vrijeme pustinje. Međutim, ono je i povlašteno vrijeme u kojem mogu doći do odgovora zašto se Bog utjelovio i rodio. Zašto je On, koji je svemoguć, sišao s neba i rodio se među nama grešnicima? Tko je čovjek da se On rodi za njega? Zar je Njegova ljubav tolika da mu nije bilo teško roditi se na periferiji tadašnjeg svijeta i velikog carstva, u nekoj malenoj staji? Vrijeme je ovo u kojem osobno možemo doći do odgovora zašto je Bog tako dobar prema nama.

Braćo i sestre, neka nam svaki dan života bude advent – iščekivanje Spasitelja, koji dolazi da nas spasi od svakog razočarenja, bolesti, tuge i daruje nam novi život.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marka Obradovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.