Nadbiskup je kao Job sve strpljivo podnosio. Bijaše on duša-žrtva. Silno se radovao kada je u rujnu 1952. Marica Stanković izišla iz zatvora. Sada je njezina ustanova mogla nastaviti s pravnim usklađenjem sukladno dokumentima Svete Stolice o svjetovnim institutima. Marici je, kao i Stepincu, bilo teško narušeno zdravlje. Ona je svih pet godina zatvora radila s drugim osuđenicama u nemogućim fizičkim i psihičkim uvjetima čak i na isušivanju Lonjskog polja. Nadbiskup joj je preko posrednika joj poslao poruku podrške i svoj blagoslov.

Istodobno, u Vatikanu je Sveti Otac Pio XII. pažljivo slušao izlaganje svoga savjetnika, don Kamila Horvata, hrvatskoga svećenika koji bijaše rodom iz Splita, a koji je već sedam godina u službi Svete Stolice kao papin savjetnik te pouzdanik. Pričali su na talijanskom jeziku koji je don Kamilo znao još dok je živio u Splitu. Tijekom II. Svjetskoga rata don Kamilo bijaše na službi u Zagrebu kao bolnički kapelan. Imao je magisterij iz crkvene povijesti, no njegova katedra bijahu zagrebački bolesnici i siromasi. Ovaj jednostavan svećenik, seljačkoga podrijetla, bijaše prozvan „ocem bolesnika i siromaha“.

Na koncu rata, zamoljen bijaše od Apostolskog poslanika Svete Stolice u NDH, benediktinskog opata Giuseppea Marconea da stupi u službu Svete Stolice. Don Kamilo se jako iznenadio. No, opat Marcone mu razjasniše sve riječima: „Caro don Camillo, Il Santo Padre mi ha chiesto di mandarlo al servizio di un sacerdote di nazionalità croata che ha una personalità decisa e un cuore tenero per le persone con disabilità. D’altra parte, vuole sentire obiettivamente sulla situazione in Jugoslavia a causa di futuri rapporti con le autorità (Dragi don Kamilo, Sveti Otac me zamolio da mu pošaljem u službu jednoga svećenika hrvatske nacionalnosti koji ima čvrstu osobnost, a meko srce za ljude u poteškoćama. S druge strane, želi objektivno čuti o stanju u Jugoslaviji zbog budućih odnosa sa vlastima). Don Kamilo je ponudu prihvatio iz poslušnosti te je 19. ožujka (na blagdan Sv. Josipa kojemu se često utjecao) otišao u Rim. Ovom zgodom je razgovarao sa Svetim Ocem o trenutnoj situaciji o zemlji.

No, papu je zanimalo i stanje tijekom velikoga rata. „Don Kamilo“, započne papa, „osobito me zanima vaše iskustvo u ophođenju sa zagrebačkim nadbiskupom, dr. Alojzijem Stepincem.“ „Sveti Oče“, započne don Kamilo „u pitanju je čovjek koji bijaše branitelj Boga na zemlji jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom i znao se oduprijeti svakom totalitarizmu braneći od ustaša i nacista Židove, pravoslavne i sve progonjene bez obzira na nacionalnost, vjeru ili kakvu drugu karakteristiku. Dok je tama zla bivala sve gušća, on je nastavio s ljubavlju i jakošću obavljati svoje pastirsko poslanje i naviještati istinu i Kristovu ljubav, usprkos svim atacima na njega. Spasio je na tisuće života. Ujedno je istinski apostol, vjeran u potpunosti svome poslanju i Majci Crkvi. Ima čistu, euharistijom ojačanu dušu. Odani je sin Presvete Bogorodice i našega Gospodina Isusa Krista. Duh Sveti govori kroz njegovo djelovanje. Vjerujte mi, milina je i samo pomisliti na njega, a kamoli govoriti o njemu. Vi znate da je on godinama nevin zatočen, ali on, unatoč silnoj patnji, ne odstupa od obrane istine. Uzvišena je to duša, pravi sin Crkve.“

„Hvala Vam, sine moj dobri“, gušeći se od ganuća, odgovori mu Namjesnik Kristov. „Don Kamilo, ovo sam Vas upitao jer ga mislimo uzvisiti kardinalskom čašću, pa mi je bilo jako stalo čuti Vaše cijenjeno mišljenje.“

„Sveti Oče, to je uistinu divna zamisao. Bilo bi to priznanje, kako nadbiskupu osobno, tako i našemu napaćenome hrvatskome narodu. Ujedno bi to bio snažan primjer drugima. Svjetlo nadbiskupa Stepinca odavno obasjava mnoge. On je snažan karakter, koji je svojom nepomućenom vjerom i neugaslom nadom, utjecao na veliki broj ljudi. Pouzdano znam da je dobri Bog podignuo i lijepi broj svećeničkih zvanja zahvaljujući nadbiskupu. A tek zasluge njegovoga trpljenja – mislim da ćemo tek u Nebu uvidjeti kolike su nam milosti bile udijeljene, i kao pojedincima i kao cijeloj zajednici, te čega smo sve bili pošteđeni. Mene osobno, mučeništvo nadbiskupa Stepinca podsjeća na mučeništvo franjevca Maksimilijana Kolbea u Auschwitzu 1941. kada je dao sebe umoriti za drugoga. To je oblik najuzvišenije ljubavi u kojem vlastito sebedarje prevlada nad bilo kakvom drugom stvarnosti.“

„Sjajan primjer ste dali“, reče papa, pa nastavi: „U tijeku je prikupljanje potrebite dokumentacije jer mislimo pokrenuti postupak za proglašenje svetim oca Kolbea. Taj naš sin, bijaše čovjek koji je spasio čast čovječanstva u ovim zlim vremenima.

Hvala Vam don Kamilo na svemu, sada još moramo sa svojim drugim savjetnicima razgovarati po pitanju imenovanja ljubljenoga nam sina, dr. Alojzija Stepinca“.

Povodom 120. obljetnice rođenja Alojzija Viktora Stepinca (8.5.1898.) i 20. godišnjice proglašenja blaženim (3.10.1998.), autor Marlon Macanović, magistar prava, napisao je roman o kardinalovu životu:”VIKTOR, Kardinalova pobjeda”. Na 230 stranica, uz uvod mr. sc. don Šimuna Doljanina i završnu riječ vjeroučitelja Mirka Jurića, može se proživjeti sve bitne događaje iz blaženikova života (rođenje, mladost, školovanje, ređenje, imenovanje za zagrebačkog nadbiskupa te kardinala, zbivanja uoči II. Svjetskog rata, te samoga rata i poraća, utemeljenje Caritasa, osnivanje Karmela u Brezovici, uzništvo u Lepoglavi i Krašiću itd.). U knjizi su sa čitateljem: Službenica Božja Marica Stanković, pater Tomislav Poglajen, Sluga Božji dr. fra Aleksa Benigar, Sluga Božji Franjo kardinal Kuharić, dr. don Stjepan Kranjčić, don Josip Vraneković, Vlatko Maček i mnogi drugi.

Knjigu možete nabaviti OVDJE.