Sveta Terezija iz Kalcutte jednom je susrela starca koji je živio u, kako je ona rekla, “nadasve užasnom stanju”. Jedan od mnogih načina na koji su se ona i njezine sestre Misionarke ljubavi brinule za svoje voljene siromahe bio je odlazak u njihove domove, gdje bi im sestre čistile kuće, prale odjeću i kupale ih. Majka je razgovarala s tim starcem i zamolila ga za dopuštenje da očisti njegov dom. Isprva je odbijao, ali ga je na kraju uvjerila da joj to dopusti, piše Catholic Exchange.

Dok je čistila, pronašla je vrlo lijepu staru lampu, prekrivenu prljavštinom i prašinom.

“Zar ne pališ svjetiljku?” upitala ga je, kako je rečeno u knjizi Majka Terezija: Moj život za siromašne.

“Za koga?” on je odgovorio. “Nitko ne dolazi ovamo. Nikad nikoga ne vidim. Nitko mi ne dolazi. Ne trebam paliti lampu.”

“Ako sestre dođu k tebi, hoćeš li upaliti svjetiljku?” – upitala je Majka Tereza.

“Da, učinio bih to!” odgovorio je. Nakon toga dana sestre bi ga otišle posjetiti, a on bi zapalio svjetiljku.

Godinama kasnije, starac je zamolio sestre da prenesu poruku Majci Terezi: “Reci mojoj prijateljici, svjetlo koje je upalila u mom životu još gori!”

Isijavati Krista

Fizičko svjetlo koje je Majka Tereza otkrila u kući tog starca bilo je prekrasno, ali duhovno svjetlo koje su mu ona i sestre dale gorjelo je još jače. Nije slučajnost da je jedna od Majčinih omiljenih molitava bila usrdna molba upravo za ovo svjetlo. Molitvu pod nazivom “Isijavanje Krista” napisao je kardinal John Henry Newman, a majka ju je svakodnevno molila sa svojim sestrama:

Dragi Isuse, pomozi mi širiti Tvoj miris kamo god idem. Preplavi moju dušu svojim duhom i životom. Prodri i posjedni cijelo moje biće tako potpuno da sav moj život bude samo Tvoj sjaj. Sjaji kroz mene i budi toliko u meni da svaka duša s kojom dođem u dodir osjeti Tvoju prisutnost u mojoj duši. Neka podignu pogled i ne vide više mene nego samo Isusa! Ostani sa mnom i tada ću početi sjati kao što Ti svijetliš, tako da svijetlim kao da budem svjetlo drugima; svjetlo, o Isuse, bit će sve od Tebe; ništa od toga neće biti moje: to ćeš Ti svijetliti drugima kroz mene. Dopusti mi da Te tako slavim na način na koji Ti najviše voliš: obasjavajući one oko sebe. Dopusti mi da Te propovijedam bez propovijedanja, ne riječima, nego svojim primjerom, zadivljujućom snagom, simpatičnim utjecajem onoga što činim, očitom puninom ljubavi koju moje srce nosi prema Tebi.

To svjetlo za koje je Majka Terezija molila svaki dan u Newmanovoj molitvi bilo je isto ono svjetlo koje je gorjelo u životu starca i bezbrojnih drugih s kojima ga je dijelila.

Zapravo, svjetlo koje je izviralo iz njezine ljubavi bilo je toliko stvarno i opipljivo da je međunarodno poznati britanski novinar Malcolm Muggeridge vjerovao da predstavlja “prvo autentično fotografsko čudo”, kako objašnjava u knjizi Nešto lijepo za Boga.

Muggeridge je prvi put upoznao Majku Terezu kada ju je intervjuirao za BBC 1967. Ona je na njega ostavila tako dubok dojam da je kasnije otputovao u Kalkutu kako bi snimio dokumentarac o njezinu radu. Dok su snimali ovaj dokumentarac, Muggeridge i njegov fotograf ušli su u Dom za umiruće, gdje bi sestre dovele umiruće ljude koje su pokupile na ulicama Kalkute kako bi mogli “umrijeti pred licem punim ljubavi”.

U to je vrijeme ova zgrada bila slabo osvijetljena, jer su prozori bili mali i vrlo visoko u zidovima. Fotograf je rekao da je nemoguće snimati u toj zgradi. Tamo je fotografirao, ali nije gajio nadu da će išta ispasti korisno.

Međutim, kad su slike obrađene, one snimljene u Domu za umiranje bile su, piše Muggeridge, “okupane posebno lijepim mekim svjetlom”. Fotograf je rekao da su, tehnički gledano, rezultati nemogući. Koristio je isti film negdje drugdje u slično lošem svjetlu.

Svjetlo koje je gorjelo u starčevoj svjetiljci i u njegovom životu, svjetlo za koje je Majka molila svaki dan, svjetlo koje je obasjalo Dom za umiruće i svjetlo na licu Majke Terezije bilo je jedno isto. Bilo je to Kristovo svjetlo.

Muggeridge je bio “apsolutno uvjeren” da je to ista svjetlost o kojoj je Newman pisao.

“Dom za umiruće Majke Tereze preplavljen je ljubavlju, što se osjeti odmah pri ulasku u njega”, piše on. „Ova ljubav je sjajna, poput aureola koje su umjetnici vidjeli i učinili vidljivima oko glava svetaca. Smatram da uopće nije iznenađujuće da se svjetlina registrira na fotografskom filmu. …Svjetlost savršeno prenosi kakvo je to mjesto; vanjska i vidljiva svjetlost koja očituje Božju unutarnju i nevidljivu sveprisutnu ljubav.”

Svjetlo sja u tami

Svjetlo koje je gorjelo u starčevoj svjetiljci i u njegovom životu, svjetlo za koje je Majka molila svaki dan, svjetlo koje je obasjalo Dom za umiruće i svjetlo na licu Majke Terezije bilo je jedno isto. Bilo je to Kristovo svjetlo, a Malcolm Muggeridge nije propustio prepoznati njegov izvor.

Muggeridge nije bio katolik kada je pisao o Majci Terezi u knjizi Nešto lijepo za Boga. Jako joj se divio i znao je da njezino svjetlo dolazi od Krista, ali prijepori i sukobi koje je vidio unutar Crkve spriječili su ga da u nju uđe. Nije se mogao pomiriti s vjerom da Crkva koju muče takvi skandali može biti nešto više od ljudske institucije.

Majka ipak nije odustala od njega.

“Ne znam zašto”, napisala mu je jednom, “ali vrlo često u mom srcu dolazi želja da budem s tobom u Engleskoj kada se prvi put pričestiš s Isusom. Ne znam – ali Isus nikada ne daje želje koje ne namjerava ispuniti.”

Muggeridge je bio duboko dirnut njezinom željom, ali nije predvidio da bi se to ikada moglo dogoditi.

“Savršeno dobro znam da, koliko god žudio da bude drugačije, zvono ne zvoni za mene”, napisao je. “Niti ima mjesta za mene uz oltarnu ogradu gdje oni kleče da bi primili Tijelo Kristovo. I tamo bih trebao biti autsajder.”

Ipak, usprkos svom naizgled uvjerenju da ne pripada Crkvi, Muggeridge je ostavio otvoren prozor u svojoj inače zatvorenoj kući: “Mogu samo reći za sebe da ako mi ikada postane jasno da mogu pošteno ući u Crkvu, trebao bih požuriti da to učinim, tim željnije i radosnije jer bih trebao znati da bi to usrećilo Majku Tereziju.”

Godine 1982., više od desetljeća nakon što je Muggeridge napisao te riječi, ušao je u Katoličku crkvu. To mu je, rekao je, dalo “osjećaj povratka kući, da skuplja krhotine izgubljenog života.”

Svjetlo koje je vidio u ljubavi Majke Tereze osvijetlilo je put kući. To nije bilo, kao što je Majka Tereza molila u Newmanovoj molitvi, nije bilo njezino vlastito svjetlo, već Kristovo svjetlo, koje je obasjavalo druge kroz nju, probijajući tamu zrakama nade.

Kao što je rekao sveti Ivan: “Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.” (Ivan 1,5)

Neka sveta Terezija iz Kalkute, čiji je spomendan 5. rujna, moli za sve nas da primimo to svjetlo i da ga, kao i ona, podijelimo s onima koji u tami čekaju da im netko donese Kristov sjaj.