Jednom davno, u vrijeme u kojem su postojale mnoge nevolje koje su nam poznate i danas, u zemlji koja je daleko, ali svima nama tako blizu, živjela je jedna obitelj u kamenoj kući. U toj kući je već godinu dana trajala svađa, a započela je zbog jednoga prstena. Sigurno se prsten mogao činiti našem čitatelju kao glup izvor svađe, ali ovo nije bio bilo kakav prsten, piše Ema Botica s portala Gilbert.hr.

Opet si se skitao, lijenčino jedna, a sad si i vjenčani prsten prodao kako bi se mogao nalijevati!

Prije godinu dana, jedne zimske večeri, otac se vratio kući praznih ruku. Htio je svojoj obitelji donijeti puricu za svečani ručak, ali novca nisu imali. Tumarao je obližnjim gradom tražeći posla, radio cijeloga dana, a kad je napokon uspio nešto zaraditi, nije bilo dovoljno novca za puricu koje su bile tražene toga dana. S tim jadnim novcem, kupio je bocu vina kako bi se mogla nastaviti tradicija slanja čaše s vinom oko stola kao što su običavali činiti za svečanije prigode. Putem je odlučio provjeriti kvalitetu vina i malo se osvježiti nakon dana napornog dana. Skinuo je rukavicu kako bi mogao lakše odčepiti bocu, a pokretom povlačenja rukavice s ruke zahvatio je svoj vjenčani prsten koji mu je tako skliznuo s ruke.

Vratio se kući, a žena je pozdravljajući ga odmah osjetila miris vina. Muž je s glave skinuo kapu, a s ruku rukavice i njegova je žena odmah primijetila da nedostaje vjenčani prsten.

– Opet si se skitao, lijenčino jedna, a sad si i vjenčani prsten prodao kako bi se mogao nalijevati!

Otac je tek tada primijetio da mu nedostaje vjenčani prsten i već je krenuo da ga počne tražiti, jer tada su zlatni prsteni bili još rjeđi i time vrjedniji nego danas, a zato što je to bio vjenčani prsten bio je jedna od najvrjednijih stvari koje je ta kuća imala. Počela je mećava i muškarac je zastao na vratima.

– Samo naprijed, sad ćeš mi još i poginuti da pokažeš kako nisi prodao ili prokockao prsten. Samo naprijed!

Oboje su ustrajali u svojoj tvrdoglavosti, a prsten je ostao zagubljen negdje po putu.

Muž je samo teško uzdahnuo i sjeo za stol i jeo skromnu večeru sa svojom obitelji kako je i bio običaj za badnju večer, ali teško mu je bilo razmišljajući kako ni sutra neće biti blagdanskoga jela, a sad je i prsten izgubio.

Žena mu je to predbacivala u svakom trenutku svađe, a često je prikriveno plakala misleći kako njezinom mužu simbol njihova braka nije svet. Mnogo bi toga bilo lakše da je muž više nježnosti pokazao svojoj ženi, a ona bolje slušala muževe riječi.

Oboje su ustrajali u svojoj tvrdoglavosti, a prsten je ostao zagubljen negdje po putu. Prošla je godina dana, a najstarije dijete njihove obitelji rastuživale su te svađe. Bližio se Božić i dijete se sjećalo kako je prošle godine taj Božić bio najtužniji kojega se ikada sjećao. Prijašnji Božići nisu bili puno raskošniji od prošloga, ali svađa je sve učinila jadnim, a i Isus kao da je bio zaboravljen u jaslicama koje su bile postavljene u kutu kuće.

Na Božić, rano ujutro dok sunce ni izašlo nije, dječak se izvukao iz postelje koju je dijelio s bratom i dvije sestre i obukavši se dobro krenuo u potragu.

– Krijesnice, vi mala svjetalca koja nam Bog daje u noći, ako mi stvarno možete pomoći, zasvijetlite mi na mjestu na kojem je izgubljen prsten.

Davno je čuo o krijesnicama koje dolaze u pomoć onima koji nešto traže i sad mu se učinilo da je vidio krijesnicu kako je proletjela u daljini. Dade se u trk za tim svjetlom po snijegu koji je škripao pod njegovim nogama. Bilo je hladno i snažnije je obavio vuneni kaput oko sebe nastavljajući koračati kroz snijeg, pažljivo gledajući gdje se to krijesnica zaustavila.

Ugledao je tada neki sjaj, neko svjetlo koje jedva primjetno dopire ispod snijega. Spustio se na snijeg i počeo kopati. Kopao je, ali snijeg je bio dubok, a dječaku se činilo da svjetlo sve više slabi.

– Nemoj nestati, još malo, još malo – ponavljao je kopajući dok ga je hladnoća sve više hvatala u svoj ledeni zagrljaj.

Majka je prva ustala i primijetila da joj djeteta nema i prestrašeno dotrčala do muža počevši ga snažno tresti. Muž se brzo probudio i ljutito pogledao svoju ženu, ali pogled mu se ublažio kad je ugledao njezino prestrašeno lice.

Brzo su se obukli i otac je krenuo tražiti dok je majka kucala na vrata susjednih kuća i molila za pomoć. Ubrzo je skupina ljudi tražila njihova sina, zvali su ga, pitali u drugim kućama je li možda kod nekoga otišao, je li ga netko vidio, ali djetetu nije bilo ni traga.

Približio se i shvatio da to nije bio nikakav kamen nego nos, a onda je razaznao lice svoga sina. Brzo je zaronio rukama u snijeg i izvukao malo tijelo svoga djeteta.

Prošlo je neko vrijeme koje se majki učinilo jako dugo i sve je teže ridala dok su je njezina ostala djeca pokušavala utješiti.

Otac je ugledao neko svjetlo u daljini i pomislio da se to samo sunčeve zrake odbijaju o snijeg, ali ipak je krenuo za tim tragom. Hodao je i činilo mu se da dugo hoda, zastao je i osmjehnuo se ugledavši krijesnicu kako sjedi na nekom šiljastom kamenu koji je virio iz zemlje, makar mu nije bilo do smiješenja. Približio se i shvatio da to nije bio nikakav kamen nego nos, a onda je razaznao lice svoga sina. Brzo je zaronio rukama u snijeg i izvukao malo tijelo svoga djeteta. Raskopčao je svoj kaput i privinuo ga je na svoja prsa tako hladnoga obujmivši ga i svojim kaputom i rukama. Potrčao je prema kući koliko se to dalo jer su mu noge od siline koraka samo još dublje upadale u snijeg.

Majka je uzviknula vidjevši muža s djetetom pola u sreći, a pola u strahu, brzo ga preuzevši od muža i polegavši ga u postelju koju su postavili uz vatru. Trljali su mu hladne udove i puhali u njih pokušavajući ga zagrijati, a dijete se počelo vraćati u život teško se tresući. Cijeli dan su bili uza nj, a muž i žena su se držali čvrsto jedno uz drugo, zajedno se moleći i nadajući.

Još se dijete treslo kad je zatražilo da mu donesu njegov kaputić, a otac je poslušao ne razumjevši djetetova zahtjeva.

Zavuklo je ono ruku u jedan od džepova i izvuklo nešto sjajno, a roditelji su u njegovoj ruci prepoznali zlatni prsten. Majka zaplače vidjevši to i snažno zagrli svoga sina, a onda se iznenadi kad osjeti kako ih je otac zajedno podigao i privio na svoje grudi. Nisu čuli oca kako plače, ali osjetili su kako se cijeli zagrljaj trese.

Zagrljaj je postao još topliji i podigavši pogled otac je vidio kako se i preostalo troje djece privilo uza njih. Stajali su tako na podu svih šestero kao mala hrpa koja se radosno smijala.

I tako je prsten skriven ispod snijega svojim povratkom vratio mir u njihovu kuću.

Ema Botica