Ne samo da slušam HKR i ostavštinu Tomislava Ivančića, nego sam u dječačkoj dobi otvorivši Ivančićevu knjigu „Susret sa živim Bogom“ doživio susret s Isusom koji mi je u trenu promijenio život. Poput bujice života, Isus me oslobodio okova Zla, okova nepraštanja i mržnje, đavlovih okova. U svojoj sobi, kada sam sjeo u fotelju i otvorio knjigu, Isus me pohodio i oslobodio. Postao sam nova osoba, s novim životom, u slobodi radosnog djeteta Božjega.

Isus me pohodio i oslobodio. Postao sam nova osoba.

Nisam bio ista osoba koja je uzela knjigu u ruke i osoba koja je istu tu knjigu odložila nakon čitanja. Snažno iskustvo koje me prati kroz čitav život, daje mi snagu, pokazuje put, usmjerava, tješi i vodi. Ključni trenutak bio je u jednom tekstu nakon specifične i istinite uvodne, meditativne molitve. Tada sam oprostio od srca osobi koja me najviše u životu povrijedila i upravo tada me Isus snažno oslobodio okova koji su me držali u strahu. Strahu koji me jednostavno paralizirao.

Snažno iskustvo koje me prati kroz čitav život, daje mi snagu, pokazuje put, usmjerava, tješi i vodi.

Ivančić mi je vjerojatno po svom vlastitom iskustvu otkrio istinu pozadine duhovne stvarnosti u kojoj sam se nalazio. Ugledao sam put, svjetlo prema izlazu iz đavolskog labirinta i izašao sam u slobodu radosnog djeteta Božjega. Isus je taj put, to svjetlo, ta vrata kroz koja se ulazi, izlazi i dobra paša nalazi. Samo što sam dotad vjerovao u Isusa koji je živio, umro i uskrsnuo prije 2000 godina i koji stoga nema nikakve veze sa mnom danas niti išta zna o meni.

Ivančić mi je otkrio da je Isus onaj koji je danas živ i blizak svakome od nas i da želi živjeti upravo u našoj svakodnevnici. Otkrio mi je da Isus pozna najdublje tajne našega bića i da nam tu želi dati svoj vječni uskrsli život svojom prisutnošću i božanskom snagom.

Ivančić mi je otkrio da je Isus onaj koji je danas živ i blizak svakome od nas.

Profesora Ivančića smatram svojim duhovnim ocem. Na neki način rodio me za vjeru u živoga i prisutnoga Isusa u našim životima.

Strašne traume za vrijeme djetinjstva

U dječačkoj dobi doživio sam traumatska iskustva od školskog kolege. Bila su to strašna maltretiranja o kojima nikome nisam mogao govoriti zbog velikog straha koji je bio prisutan. Kolega me nasilno odveo u grupu starijih besposličara koji su me tukli, udarali nogom i šakama u lice, čupali za kosu, nasilno mi ulijevali alkoholno piće u usta, a od čega sam nešto i morao progutati. Zabijali su mi nož između prstiju na ruci i morao sam biti miran. Prisiljavali su me da im idem krasti cigarete i alkohol u dućan. Bio sam paraliziran strahom.

Bila su to strašna maltretiranja o kojima nikome nisam mogao govoriti zbog velikog straha.

Dotad sam bio dijete koje se svakog jutra budilo s radosnim i znatiželjnim izviđanjem novog dana. Radovao sam se susretu s prijateljima i novim igrama. Odjednom mi se život promijenio i više ništa lijepo nisam mogao primijetiti. Samo sam šutio od straha dok su me tukli. Sjećam se da mi je srce ludo udaralo u grudima od straha.

Mislio sam da to vjerojatno moram proći zbog grijeha predaka.

Vjerovao sam i tada u Boga. Kao dijete ministrirao sam s bratom u župi, ali u tim trenucima muke, kao kroz maglu sam naslućivao živoga Boga, ali negdje visokoi daleko u nebu koliko su daleko i moji pokojni preci. Mirio sam se s time što mi se događa. Mislio sam da to vjerojatno moram proći zbog grijeha predaka. Tako sam to u svojoj dječačkoj muci doživljavao i pokušavao shvatiti. Za vrijeme jednog od fizičkih napada, torba mi je ostala u školi, dok me taj kolega nasilno izveo. U toj muci razmišljao sam o torbi koja je na sigurnom mjestu u miru pod klupom u školi. Tamo gdje i treba i gdje bih i ja trebao biti, ali ja sam bio izvan škole u društvu i u šakama nemilosrdnih kolega. Zavidio sam torbi jer je na sigurnome.

Tjerali su ga na krađu

Dugo nisam htio popustiti i ići krasti za njih jer znao sam da ako to učinim da to nije kraj nego početak mojih muka i da će se samo nastaviti.

Bio sam već izmaltretiran. Oni su ostali bez nade da ću ispuniti njihove zle želje, ali tada me jedan Cigan između njih uhvatio za prsa za majicu i opsovao mi majku. Odveo me desetak koraka od njih nasamo i tu mi je pokazao nekako samilosno lice i držeći me čvrsto za majicu na prsima rekao:

„Daj mali, vidim kako se bojiš, osjetim kako ti srce udara, ne mogu više gledati kako te tuku, daj odi im to više ukrasti da ne moram gledat kako te maltretiraju.“

Polupijan sam odlučio otići u dućan, ukrasti za njih i svojim mukama stati u kraj.

Kako sam bio u pripitom stanju svijesti od nasilnog ulijevanja alkohola u usta, u toj situaciji to sam doživio kao utjehu i smiraj. Polupijan odlučio sam otići u dućan, ukrasti za njih i svojim mukama stati u kraj.

Bez problema sam od velikog straha ukrao šteku cigareta i litru žestokog pića i to im odnio. Fali mi to sjećanje primopredaje, ali se sjećam da sam putem kući plakao zazivajući svog tatu, izudaran i raskrvavljene usne sa šljivom ispod oka. Potajno sam u sebi molio oca da mi oprosti što ga nisam znao poslušati jer otac nam je uvijek govorio da pazimo s kim se družimo i da se ne družimo s raznim ološima.

Sjećam se da sam putem kući plakao zazivajući oca, izudaran, raskrvavljene usne sa šljivom ispod oka.

Bio sam toliko nerazvijen dječarac, fizički i duhovno, da nisam ni znao značenje riječi „ološ“. Išao sam kući slomljen u svakom smislu s gorkim suzama znajući iz prve ruke što je to i tko su ološi, s dubokim suzama i šutnjom. Zbog golemog straha i osjećaja krivnje što nisam poslušao oca, nisam to ocu ni mogao reći. Apsolutno nikome. To je bio strah za mene koji do tada nikada nisam proživio.

Ruke su mi bile dječje u toj dobi. Sjećam se kada je majka prala suđe da sam gledao njene ruke i razmišljao da barem imam tako snažne ruke kao i ona. U tom slučaju bih mogao pomisliti da se pokušam obraniti i pružiti otpor.

Rekao je da je dobro, ali u tom trenutku ništa nije bilo dobro…

Kada sam došao kući, legao sam u svoju sobu i zatvorio se pokušavajući sakriti da se išta dogodilo. Sjećam se da je otac ušao u sobu kao da je osjetio da se nešto događa i s vrata me nježno i zabrinuto pitao: „Kako si, Goćo?“. Tako me zvao otac. Ja sam mu okrenut leđima, jednom rukom preko usne da se ne vidi napuklina, a drugom preko oka da se ne vidi „šljiva“, u nekakvom neprirodnom položaju promrmljao pokušavajući smiriti uznemirenost. Izgovorio sam: „Dobro sam“.

„Kako si, Goćo?“. Tako me zvao otac.

Otac me dalje upitao: „Da te nije netko dirao? Da te nije tukao netko?“. Samo sam odgovarao: „Nije, nije“. Još je jedno vrijeme otac stajao, a zatim otišao. Osjetio sam da zna da nije dobio pravi odgovor i da je njegova očinska ljubav zabrinuta.

U narednih par mjeseci doživio sam još nekoliko takvih užasnih maltretiranja. Redovito sam morao ukrasti šteku-dvije cigareta. Kad god bih sreo tog školskog kolegu, više me nije morao maltretirati nego bi mu bez problema od straha ukrao i donio.

Za Boga sam znao da zna za moj strah i da je jači od moje iskrene želje da ne kradem.

Dok sam krao, molio sam u sebi i sve te ljude da mi oproste jer strah je bio puno veći. Za Boga sam znao da zna za moj strah i da je jači od moje iskrene želje da ne kradem. Prisiljen sam bio protiv svoje volje. Jednom sam u dućanu uzeo dvije šteke i napravio paljadu cigareta i pobjegao koliko me noge nose. Neki su ljudi počeli trčati iza mene, a ja sam se sakrio kroz žbunje ispod stepenica jednog ulaza i promatrao kroz pukotine kako ljudi koji me love prolaze i odlaze dalje dok mi je srce udaralo u grudima od straha.

Kasnije sam saznao da se u zgradi, u kojoj je bio stan, održavala sveta misa. Dakle, to je bilo u vrijeme jugoslavenskog komunizma, susjedna župa. Kad se prisjetim tog događaja, pomislim kako mi je Bog i tada, iako sam krao, pružao utočište da me ne ulove ljudi. Ipak je znao moju muku zbog koje sam morao krasti.

Bog mi je i tada, iako sam krao, pružao utočište da me ne ulove ljudi.

Ističem kako je taj kolega, pavši razred došao u naš. Dakle, nešto je stariji, ali tada je bio toliko nabildan, mišićav i žilav. U toj dobi on nije cijelu noć spavao nego je gledao one „golišave“ časopise, pio i kockao. Za njega je razrednik rekao da je kriminalac i da sam naivan što se družim s njim. Nisam mogao reći da se ne družim svojom voljom. Zapravo, problem i jest što sam se bio združio s njim, ali nisam to u toj dobi mogao prepoznati kakav je uistinu, što se krije i gdje vodi društvo s njim.

Do tada je druženje s kolegama bilo u školskim klupama i hodnicima za vrijeme odmora, pa ako neki kolega i nije bio „kako treba“, to se rješavalo udaljavanjem od njih. Ovo je nadilazilo dotadašnja iskustva, taj me kolega na silu odveo iz škole u obližnje okupljalište starijih „klošara“. Upoznao sam to na teži način na svojoj koži šta znači „ološ“.

Pojavile su se suicidalne misli

Kako sam prolazio kroz to strašno traumatsko iskustvo, tako su mi jednog dana došle misli o suicidu. Pojavile su se kao utješne, jer izvršim li to, ovaj me više neće moći pronaći. Ta mi je misao došla kao utješna s nadom da izlaz iz moje situacije – ipak postoji. U isti mah bio sam svjestan da je suicid teški gotovo najteži grijeh i to nipošto nisam želio napraviti. Tako sam se čudio u sebi o toj utješnoj misli da izlaz postoji. Nisam prihvaćao suicid ni u najdaljim mislima, ali postojanje izlaza iz te situacije mi je davalo utjehu.

U isti mah bio sam svjestan da je suicid teški gotovo najteži grijeh i to nipošto nisam želio napraviti.

Kako sam razmišljao o tome da izlaz postoji, ta mi je misao bila kao rosa, kao kiša na žednu zemlju. Tako sam odjednom shvatio da je taj kolega uzrok svih mojih strahova, tjeskoba, boli, muka te sam zaključio ako kome moram uzeti život da bi izašao iz te nepodnošljive situacije, uzet ću život njemu, a ne sebi. To je bio prijelomni trenutak u kojem sam doživio novi smjer kojim sam krenuo da izađem iz tog maltretiranja i krađe. Otkad sam odlučio da ću njemu uzeti život, a ne sebi, osjećao sam da Bog zna što mi je činio i što sam proživljavao i da mi je ovo rješenje jedino moguće. Bio sam uvjeren da mi to Bog ne bi uzeo za grijeh.

Odjednom sam shvatio da je taj kolega uzrok svih mojih strahova, tjeskoba, boli, muka.

Ne sjećam se točnog perioda u kojem sam to odlučio, ali se sjećam da je to bio uistinu prijelomni trenutak nakon kojeg mi se vratila nada u život. Počeo sam izlaziti vani s kuhinjskim nožićem koji sam sa selotejpom lijepio iznad zgloba noge ispod hlača. Počeo sam se ponovo družiti sa svojim dječjim prijateljima iz ulaza, počeo sam se pomalo i šaliti, živnuo sam jer sam „pronašao izlaz“.

Ali uvijek kad bih se sjetio tog kolege i svega što mi je radio, zapadao sam u nepodnošljive tjeskobne misli. U par navrata sam sebe uhvatio kako sjedim u sobi i razmišljam o događajima koje sam proživljavao te kako mi srce udara od straha u grudima.

Inače, krajem osmog razreda išao sam s majkom u Međugorje i pri povratku smo svratili u jedan hercegovački franjevački samostan. U tom samostanu ima veliki vrt opasan zidinama, čitava livada, šumarak i proplanak. Tu sam osjetio poseban mir, pomislio sam kako bih ovdje bio zaštićen i kako me ovdje neprijatelji nikada ne bi mogli pronaći niti doći do mene.

Pomislio sam kako bih ovdje bio zaštićen i kako me ovdje neprijatelji nikada ne bi mogli pronaći.

To je bio trenutak u kojem sam poželio, zbog te sigurnosti, postati svećenik. Tako sam odlučio za srednju školu upisati dječačko sjemenište. Otišao sam u sjemenište u Zagrebu u Voćarskoj 106. Tamo se također boravi i spava tako da sam se vodio time da me u kvartu neće biti i neću biti izložen tim zlima.

Nakon pet dana nisam se nikako mogao uklopiti. Rasplakao sam se i shvatio da nikako nije moj poziv biti svećenik. Odlučio sam pobjeći iz sjemeništa iz razloga da ne čekam jutro i da me ne bi nagovarali rektor i drugi da je to potencijalno kriza koja će proći te da ostanem. Znao sam da to nije za mene i odlučio sam pobjeći iz sjemeništa.

Odlučio sam i riješiti tu situaciju s kolegom.

U tom periodu odlučio sam i riješiti tu situaciju s kolegom na ranije opisani način. Za mene je u toj situaciji jedini mogući i postojeći izlaz bio – nož.

Majka me naknadno nakon bijega iz sjemeništa, u već započetoj školskoj godini upisala, nekom vezom, u srednju tekstilnu školu, te sam nesigurnim koracima u svakom novom potencijalnom prijatelju gledao moguću preobrazbu u neprijatelja.

Iznenadni posjetitelj pozvonio je na vrata

Vraćam se na srednju tekstilnu školu koju sam odmah po izlasku iz sjemeništa upisao. Kada zaboravim na sve što mi se događalo bilo je u redu, ali to je bilo rijetko, a i čim bi osjetio radost, sjetim se slika traumatskih iskustava i ponovo bih zapadao u besmisao i bezvoljnost života.

Brat mi je došao u sobu reći da me traži Boris na vratima.

U to vrijeme, jednog dana došao mi je na vrata upravo taj kolega iz osnovne škole. Brat je otvorio, znao je da je išao sa mnom u razred, ali nije ništa znao što se događalo jer nisam nikome o tome govorio. Brat je mislio da je došao prijateljski i došao mi je u sobu reći da me traži Boris na vratima. Odjednom sam osjetio strah od kojeg sam mislio da ću pasti u nesvijest.

Znao sam da moram otići u kuhinju po nož. Uzeo sam ga, gurnuo u rukav da mi drška bude pri zglobu spremna da ga primim i izvučem. Oko očiju mi se sve nešto zacrnilo, ali sam nastojao da to brat ne primijeti. Izašao sam i pitao ga što me treba. Mislio sam da želi da odem opet nešto ukrasti iako mi nikada nije tako dolazio baš na vrata.

Odjednom me počeo tražiti oprost i govoriti da nije znao šta radi.

Tada me je zagrlio, moram reći da me i prije tako znao zagrliti, ali onda bi taj zagrljaj prerastao u stezanje u kravatu, u davljenje, savijanje ruku i slično. Kako me zagrlio i stegnuo rukom oko vrata jer bio je i fizički jak, tako sam primio nož za dršku, ali ga nisam izvlačio nego sam čekao da me počne daviti. Odjednom me počeo tražiti oprost i govoriti da nije znao šta radi, da su ga nagovarali, da je imao problema s pićem,  s curom i rasplakao se…

Bilo mi je neopisivo drago, pao mi je veliki kamen sa srca. Mogao sam slobodno izlaziti iz ulaza ne osvrćući se sa strahom čekaju li me ili ne. Nisam morao izvlačiti nož, a i danas kada pogledam unazad, tko zna kako bi to moglo završiti. Puno je bolje da do toga nije ni došlo. Ni danas ne mogu objasniti to osim da je Bog učinio da me dođe tražiti oprost na takav način nakon svega.

Ni danas ne mogu objasniti to osim da je Bog učinio da me dođe tražiti oprost.

U ruke mi je stigla Ivančićeva knjiga „Susret sa živim Bogom“.

Pao mi je veliki kamen sa srca time što me došao tražiti oprost, doživio sam ogromno rasterećenje jer me neće više maltretirati, ali ključna je riječ. Tražio me oprost, a nisam ni znao da treba oprostiti od srca. Nisam ni znao što to uopće znači sve dok nakon nekoliko mjeseci nisam uzeo u ruke knjigu od Tomislava Ivančića „Susret sa živim Bogom“ i otvorio je sam u svojoj sobi, a nakon čega mi se promijenio život.

Razmišljam da sam možda ranije posegnuo za tom knjigom, da ne bih morao posezati za nožem.

Zanimljivo je da je ta knjiga mjesecima bila u ladici pokraj ladice s noževima. Često sam je viđao i poželio je uzeti, ali svaki put bi odgodio. Pomišljam da sam možda ranije posegnuo za tom knjigom da ne bi morao posezati za nožem, ali razumski shvaćajući, da bih oprostio od srca, moralo se dogoditi i to da me zatraži oprost te da izađem s nožem u rukavu. Tek nakon toga, knjiga je dobila smisao da je otvorim.

Ipak, nakon što me zatražio taj oprost, a prije nego sam mu od srca oprostio, kada bih ga se sjetio, mučilo me to što su mi dotad radili. Tražio sam u sebi neku osvetu pred Bogom za ono što su mi činili.

Tražio sam u sebi neku osvetu pred Bogom za ono što su mi činili.

Tako sam u tom periodu, između zatraženog oprosta od tog kolege koji me zlostavljao do uzimanja Ivančičeve knjige u ruke, u međuprostoru koji je trajao oko mjesec dana, živio „slobodan“ od vanjskog zlostavljanja, ali „okovan “ u okovima đavla. Okove u koje sam se đavlu sam stavio – da me okuje mržnjom odnosno nepraštanjem.

Živio sam ponekad želeći uzdići dušu od radosti do Neba, bez nekog posebnog razloga. Taman kad bi ušao u tu radost svim svojim bićem, neki zlobni unutrašnji glas spomenuo bi Borisa. Ja bih se sjetio svega što sam loše proživljavao i zapadao bi u očaj i tugu što, ne samo da ne mogu doseći radost, nego padam dublje u očaj.

Iz dana u dan nisam vidio izlaza iz tih lanaca zloga.

Ujutro bih se probudio radostan zbog novog dana i bio sav sretan kao dijete, a onda bih se sjetio što sam proživljavao i upadao bih opet iznova u besmisao i bezvoljnost i tako u krug. Kada bih jedva uspio zaboraviti te slike prošlosti, tek tada bi se pomalo počeo oporavljati. I tako u krug, iz dana u dan, nisam vidio izlaza iz tih lanaca zloga.

Tako sam bezvoljan jednog dana ponovo vidio tu knjigu u ladici. Glavom su mi prolazile misli: „Što ako me vide brat ili sestra? Mogu me proglasit pobožnjakovićem.“ Krišom sam je uzeo i odnio u sobu, odlučio sam ju uzeti i vidjeti što ima u njoj.

Ne boli me to što me udaraš, boli me to kako me možeš udarati.

Kada bih u mislima razmatrao traume koje sam prošao, uvijek bih sve iznova proživljavao. Nije trauma fizička bol, kako sam puno kasnije čuo od Ivančića, koji kaže „ne boli me to što me udaraš, boli me to: kako me možeš udarati?“

Slike moje osamljenosti u kojima sam bio svjestan da mi roditelji ne znaju što se događa sa mnom, slike kako stojim u nekakvom odvratnom, mračnom i prljavom zakutku neke zgrade gdje me nitko ne prolazi i kako me ponižavaju i udaraju… Mnoge druge slike… Stalno su mi se vraćale u trenutcima u kojima sam baš trebao biti radostan. Baš tada su me te slike vraćale na dno besmisla i osjećaja bezvrijednosti.

Stalno su mi se vraćale različite slike u trenutcima u kojima sam baš trebao biti radostan.

O opisu Isusovog oslobođenja i načinu na koji sam oslobođen svih tih slika iz prošlosti, jer te slike su lanci đavlovi kojima nas drži u okovima, doživio sam da se čitavi kolotur slika kao u kinu na onim vrpcama – puca, odmotava i nestaje iz moga života, a ja sam ostao slobodan. To se dogodilo tek nakon što me Ivančić naveo svojim tekstom da od srca oprostim najvećem životnom neprijatelju.

To se dogodilo tek nakon što me Ivančić naveo svojim tekstom da od srca oprostim najvećem životnom neprijatelju.

Rado bih progovorio o čitavom tekstu knjige koji sam tada čitao, onako kako se sjećam, ali zanimljivo je da sam tu knjigu tražio nakon mnogo godina i pronašao svih deset ili više izdanja, ali niti u jednom izdanju nisam pronašao ono što sam tada čitao i po kojem tekstu sam ušao u meditativnu molitvu u kojoj sam oprostio od srca i bio oslobođen okova đavla. To je iz tog teksta bilo tako jednostavno postići i nikad ga nisam uspio ponovno pronaći.