Budi dio naše mreže

Dirljivo svjedočanstvo pomorca: "Gospa nas vraća doma"

Uz blagdan Velike Gospe koju slave i pomorci, prenosimo svjedočanstvo dubrovačkog kapetana Ivice (Đanka) Zupčića sestrama franjevkama od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika.

/ mp

Svjedočanstvo Ivice Zupčića prenosimo s portala Morski.hr:

Ploviti se mora, živjeti ne. Koliko samo u toj staroj izreci ima istine. Pomorci zarađuju kruh sa sedam kora. I ta stara izreka je velika istina. A što to u životu pomoraca nije čista i iskrena, neiskvarena stvarnost i istina!

Kada si danima i mjesecima sam na pučini golemih oceana, niti možeš niti imaš mogućnosti nekoga lagati, sve je oko tebe jedna velika stvarnost i istina. Sam si u milosti i nemilosti tog velikog i golemog vodenog prostranstva. Nigdje mu ne vidiš kraja, samo ravna crta horizonta, spoja mora i neba oko tebe. Zna taj ocean, na svoj poseban način biti hirovit, nemiran i opasan. Problem je što mu ništa ne možeš, jači je, puno jači od broda i tebe. Grade se sve veći i veći brodovi. Ali što je svaki taj super moderni i suvremeni brod nasuprot beskonačnoj snazi i silini mora. Nema tog brodograditelja ili brodogradilišta koji će napraviti brod da bude jači od mora. Nije ga do sada nitko napravio, a sigurno je da i neće, jer to je nemoguće. I što sada, ideš svjesno u boj s nekim za koga unaprijed znaš da je daleko jači od tebe. Nakon svih ovih silnih godina navigacije shvatio sam da smo taj brod i ja jedno, zajedno u neravnopravnoj borbi s daleko jačim. Naučio sam da more moram voljeti, ali isto tako bojati ga se i iskreno poštivati. Ne možeš ga pobijediti, uvijek je more jače. Kada promisliš da si na moru prošao najveći i najgori fortunal u životu, prevario si se, jer more i fortunali mogu biti još puno gori i jači. A na početku smo rekli: ploviti se mora, živjeti ne. I što sada, što nam sada preostaje?

Ima samo jedna stvar zbog koje se pomorac i nakon najgoreg fortunala opet vraća na more i na brod, a to je vjera. Vjera u Boga i nešto nebesko, nešto i jedino što je jače od te velike sile. Jer, tko je toj sili dao toliku moć? Opet je odgovor u nebeskoj moći, ona mu je dala tu silu i snagu.

Ta nebeska moć je jedina koja ga može ograničiti i zaustaviti u njegovom nemilosrdnom i silovitom pohodu, u boju protiv tog ‘malog’ super – broda.

Na dubrovačkoj hridi zvanoj Danče je jedna mala crkva i samostan i još manje groblje pored crkve. To je samostan Gospe od Danača, izvana gledajući mala crkvica, ništa posebna , osim po veličini i impresivnosti, ništa različita od ostalih crkava, sakralnih objekata i svetišta u Dubrovniku. Naprotiv, mi bi rekli to je crkva ‘sa strane’ ili ‘s bande’.

Proslava Gospe od Danača / Foto: http://franjevke-dubrovnik-dance.net

Ne zalaze baš puno u nju one tisuće i tisuće stranih turista koji se svako ljeto sa svih strana spuste u naš Grad. Možda im nije ‘na ruku’. Možda i turističkim vodičima nije lako turiste voditi na Gradac onim uskim puteljkom. Teško je ljeti u onoj gužvi autom proći, a nemaš gdje ni parkirati. Ipak ima onih koji u tu malu crkvicu dolaze, kojim ta mala crkvica nešto znači. To su dubrovački pomorci. Njih treba pitati kolika je ta crkvica. Njih treba pitati tko je Gospa od Danača. Oni je dobro poznaju, a ona njih još puno više. Oni su njezina djeca, a ona je njihova nebeska Majka. A gdje će dijete nego k Majci. Gdje će dijete tražiti zaštitu ako neće u Majčinom krilu. Pomorci su njezina djeca, ona ih štiti, čuva i vodi preko svih mirnih i nemirnih mora i oceana cijeloga svijeta. Ona im je svjetlo u mračnim oceanskim noćima. Ona im crta rutu sigurnih morskih putova na pomorskim kartama. Ona ih vodi iz luke u luku, i na kraju žive i zdrave dovodi njihovim obiteljima, onima koji ih danima i mjesecima čekaju.

Mi s našom Gospom idemo na brod, ona je s nama na brodu, ona nas vraća doma. Koliko je samo puta zazivamo u onim danima i noćima kada more po tko zna koji put dokazuje svoju snagu i moć. Kako je samo molimo, kako s njom razgovaramo, pričamo, molimo za pomoć, molimo da nam pokaže pravi put i izlaz iz nevolje.

Koliko je samo puta ona smirila i obuzdala tu beskrajnu silu mora. Ne mogu ni zamisliti odlazak na brod, a da prije toga ne pođem u tu malu crkvicu na Dančama. Da se javim mojim dragim pokojnima koji počivaju na dančarskom groblju, da se javim mojim dragim i poštovanim časnim sestrama Dančarkama, a nadasve da se poklonim ispred oltara moje Gospe od Danača, da je zamolim za njezin svemogući zagovor i blagoslov da me čuva dok sam na brodu i da me živa i zdrava vrati doma. Naravno da uvijek na brod idem i sa slikom moje Gospe od Danača, poklonom sestara Dančarki. Znaju one koliko to meni puno znači. Kada mi je najteže uzmem sliku i pročitam, po tko zna koji put, tekst na poleđini slike: „Našem dragom kapetanu Đanku Zupčić i njegovoj posadi da ih Gospa od Danača uvijek prati, čuva i vodi na svim morima svijeta! Od srca i s molitvom da sve vaše plovidbe sretno završe. – Vaše časne franjevke s Danača – Dubrovnik, Danče, 28. 07. 2008.“

Kako sam već u „nekim“ godinama imam i jednu veliku želju, kada umrem da me pokopaju na groblju na Dančama. Što je čovjek stariji sve više razmišlja i o neizbježnom kraju ovozemaljskog života. Čini mi se da bih puno lakše prihvatio tu istinu i činjenicu umiranja kada bih znao da ću biti pokopana na Dančama. Jer na Dančama bih opet bio uz moju Gospu od Danača i to zauvijek, cijelu jednu beskonačnost nakon ovog kratkog zemaljskog života. Bit će to lijepi, nebeski život i nakon smrti.

Za sve ovo vrijeme moje plovidbe, a skupilo se tu puno godina, bio sam u mnogobrojnim prilikama da Gospu zazivam i molim za pomoć njezin blaženi zagovor, da pomogne meni i posadi da živi i zdravi izađemo iz neprilika koje su izgledale bezizlazne te nađemo sigurnu luku. Ta sigurna luka je njezino krilo, sigurno dječje krilo naše nebeske Majke. I eto, još i danas moja Gospe i ja plovimo, ne damo se, uvijek i iznova smirujemo to more pronalazeći siguran put do kuće. Pomogla je ona meni bezbroj puta i zato joj velika i neizmjerna hvala. Zna ona da je ja neću zazivati i moliti da mi uvijek bude mirno more i bonaca, jer to je nemoguće. Govorili su naši stari pomorci i kapetani da kad bi na moru uvijek bila bonaca i mirno more i „fratri bi navegali“. Zna ona da je ja molim i zazivam da mi more i kad je najgore, kada pobjesni, bude „dobro“, a ne mirno. Zbog toga, kad vam netko drag ide na more, nemojte mu reći ‘sretno i mirno more’, recite mu: neka ti je dobro more i neka te uvijek prati Gospa od Danača, zaštitnica i nebeska Majka pomoraca.

Na kraju, opet jedna stara i mudra izreka: „Ako želiš postati vjernik, budi pomorac, pođi na more.“

U plovidbi Indijskim oceanom, 22. studenoga 2008.

Kapetan Ivica (Đanko) Zupčić
Zapovjednik m/b Zagreb

Ključne riječi:
Ivica Zupčić Velika Gospa

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja